Zračna luka sa svojim zahtjevnim uvjetima samo doprinosi mističnosti kojom je obavijen Butan. Ovo kraljevstvo u Himalajama broji oko 800 tisuća ljudi.

Figurica Bude u pilotskoj jabini. Religijska ikona u narančastom ogrtaču nadzire pilota dok on izvodi dramatični okret ne bi li prizemljio A319 na tanašnoj pisti u Paru.

Specifična luka u mističnom Butanu

Deseci putnika, među kojima su se našli i oni koji su se netom prije grčevito držali za sjedala, počastili su posadu aplauzom. Uobičajen je to dan u butanskoj zračnoj luci Paro, prepoznatoj diljem svijeta kao jedna od tehnički najzahtjevnijih za sigurno slijetanje aviona. Manevriranje kratkom pistom između dva planinska vrha dok se nalazite na nadmorskoj visini od šest kilometara zahtijeva od pilota i tehničko znanje i čelične živce.

Zračna luka sa svojim zahtjevnim uvjetima samo doprinosi mističnosti kojom je obavijen Butan. Ovo kraljevstvo u Himalajama broji oko 800 tisuća ljudi.

Jedinstveni uvjeti slijetanja i “odlijetanja” iz Para znači da tamo nema mjesta za velike putničke avione i jumbojetove. Ali za obožavatelje avijacije to je samo dio privlačnosti pri posjetu “zemlje munjevitog zmaja”.

No počnimo od početka.

“Paro je težak, ali ne i opasan”, uvjerava kapetan Chimi Dorji koji četvrt desetljeća radi u zračnoj luci Druk Air koja je u državnom vlasništvu.

“Izazovno je za znanje pilota, ali ne i opasno. Da je opasno, ne bih letio”, rekao je pilot.

Trening uključuje vrhunsko poznavanje krajolika

Kombinacija geografskih faktora čine Paro i većinu Butana, vizualno impresivnim. Također su i razlog zašto je let u i iz tog grada visoko specijalizirana vještina.

Paro je C kategorija zračne luke, što znači da piloti moraju proći specijalan trening. Moraju izvježbati slijetanje ručno, i to – bez radara. Po riječima Dorjija, od kritične je važnosti da piloti dobro poznaju krajolik u okolici same zračne luke. Ako pogriješe, i to za svega nekoliko milimetara, mogli bi sletiti na nečiji krov.

“U Paru zaista morate posjedovati vještine i znanje jednog lokalca. To nazivamo treniranjem područne kompetencije ili treniranje rute koje je obavezno za slijetanje u Paro s bilokoje lokacije”, rekao je za CNN.

Butan, smješten između Kine i Indije, geografski je čak 97 posto planinska zemlja. Glavni grad Timpu je na 2350 metara nadmorske visine, dok je Paro nešto niže, na oko 2000 metara.

“Na većim visinama zrak je rjeđi pa avion u suštini mora letjeti brže”, objašnjava Dorji, koji osim što upravlja avionima trenira pilote i posadu Druk Aira. “Istinska brzina aviona će ostati ista, ali je brzina s obzirom na tlo znatno brža.”

Let samo prije podne!

Iduća varijabla koju trebamo uzeti u obzir su vremenske prilike.

Svatko tko je letio u Paro – iz New Delhija, Bangkoka, Kathmandua ili, od listopada 2024., Hanoija – najvjerojatnije se morao probuditi vrlo rano za svoj let. To je zato što službenici zračne luke preferiraju da svi zrakoplovi slijeću prije podneva radi optimalne sigurnosti imavši u vidu opasnosti jakog vjetra.

“Pokušavamo izbjeći operacije nakon podneva jer tada imate puno termala (vjetrova), temperature rastu, a kiše još nisu stigle”, kaže Dorji. “Znači, zemlja je isušena i poslijepodne dobijete sve te padaline i anabatske vjetrove u dolini. Jutra su mnogo mirnija.”

Nema noćnih letova

Međutim, u Paru, bez obzira na sezonu, ne postoje noćni letovi. Razlog tome je manjak radara.

Nije neuobičajeno da oluje sa sobom nose tuču veličine loptice za golf.

“Monsuni su prekoputa Bengalskog zaljeva”, govori Dorji. “Imate sjeverozapadne, sjeveroistočne vjetrove koji dolaze iz Kine i periode u kojima kiša pada danima.”

Pilotski trening nije samo znanje o letenju, kako kaže Dorji, već i o tome kada ne letjeti i kako donijeti pravilnu odluku između tog dvoje.

Posljednji faktor u razini zahtjevnosti slijetanja u Paro su ono što Dorji naziva “preprekama”, ponajviše brdovitim područjima koji okružuju aerodrom.

Pista je na toj luci dugačka svega dva kilometara i dvjesto metara i omeđena visokim planinama. Kao rezultat toga, piloti je mogu vidjeti tek netom prije nego što na nju trebaju sletjeti.

Zrakoplovna industrija Butana

Stvari se u Butanu mijenjaju, a zrakoplovna industrija jedna je od njih.

Gelephu, u južnom Butanu u blizini indijske granice, odabran je kao mjesto za postizanje “osvještenosti” i življenja u trenutku, grad tzv. mindfulnessa.

Iako je već dom maloj zračnoj luci, ovaj novi status Gelepha donosi značajno proširenje. Najznačajnija razlika između Gelephua i Para je teren – Gelephu je mnogo ravniji i ima dovoljno prostora za izgradnju dužih pista koje su lakše za nespecijalizirane pilote i mogu primiti jumbo jetove.

Avioindustrija je ovdje još relativno mlada. Druk Air osnovan je 1981. – usporedite to s 1919. za KLM, 1920. za Qantas i 1928. Delta Air Lines.

I dok Butan ima samo nekoliko desetaka licenciranih pilota, postoji izražen nacionalni interes za zapošljavanjem i obukom više mladih pilota na lokalnoj razini, a ne samo regrutiranjem iz inozemstva.

Ambiciozni piloti moraju pokazati svoju sposobnost letenja u svim raznolikim godišnjim dobima Butana. Kao nacionalni avioprijevoznik, Druk Air preuzeo je velik dio odgovornosti za obuku pilota na sebe.

“Smatram se… mostom između stare i nove generacije”, kaže Dorji, koji ima 43 godine. On vjeruje da u Butanu ima 50 licenciranih pilota, ali bi se taj broj lako mogao udvostručiti u sljedećih nekoliko godina.

U svakom slučaju, kaže: “Radujem se tome.”