Nova studija pokazuje da mačke pokazuju znakove tuge nakon što drugi ljubimac u kućanstvu umre.

Nakon što bi drugi ljubimac uginuo, mačke su provodile manje vremena igrajući se, jedući i spavajući, a više vremena skrivajući se ili tražeći pažnju.

Ponašanje “tugovanja” također je povezano s emocionalnom uključenošću vlasnika.

Inače, prema Psychology Today, mačke su na lošem glasu kada je u pitanju njihov emocionalni raspon. Osim pozitivnih emocija, poput radosti ljenčarenja na suncu, kod mačke često nije lako uočiti mnoge druge emocije, osim možda ogorčenosti i povrijeđenog ponosa.

Mačke su u kontrastu sa psima, čiji se emocionalni raspon proteže od odanosti, razočaranja, ljubomore, tuge i drugih emocija.

No, prema novoj studiji, čini se da mačke imaju mnogo složeniji emocionalni život nego što se čini na prvu.

Čini se da mačke pokazuju znakove tuge nakon što drugi kućni ljubimac umre. Što je još iznenađujuće, ovaj drugi ljubimac ne mora biti druga mačka; može biti i pas.

I druge životinje također “tuguju”

Već je neko vrijeme poznato da određene životinje (osobito one koje žive u blisko povezanim društvenim skupinama, poput majmuna ili dupina) nakon smrti druge pokazuju ponašanje koje bi se razumno moglo usporediti s tugom.

Čimpanze, primjerice, često čuvaju tijelo pokojnika. Čini se da psi također pokazuju vrlo specifično ponašanje nakon smrti drugog psa u kućanstvu: provode manje vremena spavajući, jedući i igrajući se, a više vremena provode sami ili tražeći pažnju od svog skrbnika.

Upravo je to obrazac ponašanja uočen kod mačaka nakon gubitka još jednog kućnog ljubimca u kućanstvu: znatno manje vremena provode igrajući se, jedući i spavajući, a više vremena skrivajući se ili upuštajući se u neki oblik ponašanja traženja pažnje.

Veličina uzorka studije bila je prilično velika: uzeto je u obzir 412 domaćih mačaka i postojala je vrlo izravna korelacija između jačine ponašanja “tugovanja” odnosno izbjegavanja igre i spavanja, traženja pažnje te bliskosti mačaka s preminulim ljubimcem.

Unatoč tome, još uvijek postoji određene nejasnoće o tome kakav zaključak možemo izvući iz ovih opažanja. Autori ove studije priznaju da je “tugovanje” također povezano s emocionalnom uključenošću vlasnika, što ukazuje da bi mogla biti uključena prilična količina antropomorfizacije.

Drugo moguće objašnjenje je da se mačje ponašanje nije promijenilo zbog gubitka drugog kućnog ljubimca, već kao rezultat tuge čovjeka koji se brine za nju.

To bi objasnilo korelaciju između “tugovanja” i emocionalne uključenosti čovjeka koji se brine za mačku.