Stotine kemikalija struji iz naših tijela u zrak svake sekunde. Ove se kemikalije lako oslobađaju u zrak jer imaju visok tlak pare, što znači da ključaju i pretvaraju se u plinove na sobnoj temperaturi. Daju naznake o tome tko smo i koliko smo zdravi.

Još od vremena stare Grčke znamo da mirišemo drugačije kada nam nije dobro. Dok se danas oslanjamo na analizu krvi, starogrčki liječnici koristili su se mirisom za dijagnosticiranje bolesti.

Ako su uzeli dašak vašeg daha i opisali ga kao fetor hepaticus (što znači loša jetra), to je značilo da biste mogli prijetiti zatajenju jetre, piše IFL Science.

Ako je nečiji zadah sladak ili voćni, liječnici su mislili da to znači da se šećeri u probavnom sustavu ne razgrađuju i da ta osoba vjerojatno ima dijabetes. Znanost je od tada pokazala da su stari Grci bili u pravu – zatajenje jetre i dijabetes i mnoge druge bolesti uključujući zarazne bolesti daju vašem dahu karakterističan miris.

Godine 1971. kemičar Linus Pauling, dobitnik Nobelove nagrade, izbrojao je 250 različitih plinovitih kemikalija u dahu. Ove plinovite kemikalije nazivaju se hlapljivim organskim spojevima ili VOC-ovima. Od Paulingova otkrića, drugi su znanstvenici otkrili još stotine VOC-eva u našem dahu. Naučili smo da mnogi od tih HOS-eva imaju karakteristične mirise, ali neki nemaju miris koji naš nos ne može osjetiti.

Znanstvenici vjeruju da, bez obzira na to ima li VOC miris koji naš nos može otkriti ili ne, može otkriti informacije o tome koliko je netko zdrav.

Početak Parkinsonove bolesti kod jednog Škota identificirala je njegova supruga, umirovljena medicinska sestra Joy Milner, nakon što se uvjerila da se način na koji miriše promijenio, godinama prije nego što mu je dijagnosticirana 2005. Ovo otkriće dovelo je do istraživačkih programa koji uključuju Joy Milner kako bi se točno identificirao miris ove bolesti.

Psi mogu nanjušiti više bolesti od ljudi zbog svog sofisticiranijeg mirisa.

Ali tehnološke tehnike, poput spektrometrije mase analitičkog alata, bilježe još suptilnije promjene u VOC profilima koji se povezuju s bolestima crijeva, kože i dišnog sustava, kao i neurološkim bolestima poput Parkinsonove bolesti.

Istraživači vjeruju da će se jednog dana neke bolesti dijagnosticirati jednostavnim disanjem u uređaj.

Dah nije jedini izvor VOC-eva u tijelu. Također se emitiraju iz kože, urina i fecesa. VOC iz kože rezultat su milijuna kožnih žlijezda koje uklanjaju metabolički otpad iz tijela, kao i otpad koji stvaraju bakterije i drugi mikrobi koji žive na našoj koži.

Znojenjem se stvaraju dodatne hranjive tvari koje ove bakterije metaboliziraju, što može rezultirati posebno mirisnim HOS-evima. Miris znoja ipak čini samo dio mirisa VOC-eva.

Naša koža, a također i naši crijevni mikrobiomi sastavljeni su od delikatne ravnoteže ovih mikroba. Znanstvenici misle da utječu na naše zdravlje, ali još ne razumijemo puno o tome kako taj odnos funkcionira.

Za razliku od crijeva, kožu je relativno lako proučavati – možete prikupiti uzorke kože od živih ljudi bez potrebe da ulazite duboko u tijelo. Znanstvenici misle da VOC kože mogu ponuditi uvid u to kako bakterije mikrobioma i ljudsko tijelo rade zajedno kako bi održali naše zdravlje i zaštitili nas od bolesti.

U laboratoriju se istražuje može li VOC potpis kože otkriti različite atribute osobe kojoj pripada. Ovi signali u VOC potpisima kože vjerojatno su način na koji psi razlikuju ljude po mirisu.

Nalazimo se u relativno ranoj fazi u ovom području istraživanja, ali smo pokazali da možete razlikovati muškarce od žena na temelju toga koliko su VOC-evi iz kože kiseli. Koristimo masenu spektrometriju da bismo to vidjeli jer prosječni ljudski nos nije dovoljno sofisticiran da otkrije te VOC-eve.

Također možemo predvidjeti dob osobe s razumnom točnošću do nekoliko godina prema VOC profilu kože. To nije iznenađujuće s obzirom na to da se oksidativni stres u našem tijelu povećava kako starimo.

Oksidativni stres događa se kada su razine antioksidansa niske i uzrokuje nepovratna oštećenja naših stanica i organa. Naše nedavno istraživanje otkrilo je nusproizvode ovog oksidativnog oštećenja u VOC profilima kože.

Ne samo da su ti VOC-i odgovorni za osobni miris – koriste ih biljke, insekti i životinje kao komunikacijski kanal. Biljke su u stalnom VOC dijalogu s drugim organizmima uključujući oprašivače, biljojede, druge biljke i njihove prirodne neprijatelje poput štetnih bakterija i insekata. VOC-evi koji se koriste za ovaj povratni dijalog poznati su kao feromoni.

U životinjskom carstvu postoje dobri dokazi da VOC mogu djelovati kao afrodizijaci. Miševi, na primjer, imaju mikrobe koji pridonose posebno smrdljivom spoju koji se zove trimetilamin, što omogućuje miševima da provjere vrstu potencijalnog partnera. Svinje i slonovi također imaju spolne feromone.

Moguće je da ljudi također proizvode VOC za privlačenje savršenog partnera. Znanstvenici tek trebaju u potpunosti dekodirati kožu – ili druge VOC-eve koji se oslobađaju iz naših tijela. Ali dosadašnji dokazi o ljudskim feromonima ljubavi u najboljem su slučaju kontroverzni.

Jedna teorija sugerira da su se izgubili prije otprilike 23 milijuna godina kada su primati razvili puni vid u boji i počeli se oslanjati na svoj poboljšani vid pri odabiru partnera.

Međutim, vjerujemo da, bez obzira na to postoje li ljudski feromoni ili ne, VOC-i kože mogu otkriti tko smo i kakvi smo, u smislu stvari kao što su starenje, prehrana i kondicija, plodnost, pa čak i razina stresa. Ovaj potpis vjerojatno sadrži markere pomoću kojih možemo pratiti svoje zdravlje i dijagnosticirati bolest.