Kad saznamo da je netko umro – osobito u ranijoj dobi od očekivane – često dolazi do bujice bolnih emocija i teških pitanja. Glavno među njima je: Kako se to dogodilo?

Bilo da smo dobro poznavali pokojnika ili je bio potpuni stranac, neki od nas imaju tendenciju fiksirati se na otkrivanje uzroka smrti, možda posvećujući sate istraživanju interneta dok očajnički tragamo za tragovima koji bi nam mogli otkriti uzrok njegove smrti. Drugi bi mogli posegnuti za izrazom sućuti obitelji pokojnika nakon čega bi uslijedilo otvoreno pitanje. Iako pristup pronalaženju odgovora može varirati, temeljni impuls nije neuobičajen.

“Mislim da kad čujemo da je netko preminuo u mladoj dobi, to poljulja naš osjećaj normalnosti i način na koji konceptualiziramo svijet”, rekla je Rachel Thomasian, licencirana terapeutkinja i vlasnica Playa Vista Counselinga u Los Angelesu. “Radimo s općim uvjerenjem da ljudi žive dok ne ostare i da će umrijeti nakon što odu u mirovinu. Vjerujemo da je to način na koji nas naš mozak psihološki štiti od briga o svim lošim stvarima koje bi se zapravo mogle dogoditi.”

Dodala je kako nas nepoznavanje uzroka smrti može navesti na razmišljanje o svim mogućim načinima na koje osoba može umrijeti. Ova potreba da se sazna razlog smrti relativno mlade osobe daje nam neki smisao zašto se to moglo dogoditi.

“Ljudi imaju prirodan strah od vlastite smrti, pa kad čuju za preranu smrt, moglo bi im dati osjećaj kontrole da znaju kako su umrli kako bi to mogli spriječiti”, rekao je Thomasian. “Dakle, kada čujemo za nekoga tko umire u mladoj dobi, to nas podsjeća ne samo na našu vlastitu smrtnost, već i na to da ni mi nismo imuni od toga da umremo puno prije svog 100. rođendana.”

Budući da većina nas ne voli aktivno razmišljati o vlastitoj smrtnosti, skloni smo suprotstaviti se takvim mislima pretpostavkom ili nadom da ćemo umrijeti mirno u snu u starosti.

“Dakle, kada se moramo suočiti sa stvarnošću da je netko umro mlad, to stvara sukob s ovom pretpostavkom i pokušavamo to riješiti dobivanjem više informacija”, rekla je Zainab Delawalla, klinička psihologinja u Atlanti. “U konačnici, želimo si učvrstiti ideju da nećemo umrijeti mladi.”

Te prvotne misli da želimo znati uzrok smrti također proizlazi iz naše prirodne znatiželje koju imamo kao ljudi. U doba interneta i društvenih medija, mlađe generacije posebno se ponose svojom sposobnošću brzog pronalaženja informacija o drugim ljudima. Dakle, ne znati kako je netko umro može se činiti kao frustrirajuće nedovršena slagalica, koja otežava teške emocije oko tragičnog i šokantnog gubitka.

“Ova neurološka potreba za razumijevanjem kako i zašto je netko umro povezana je s konceptom koji socijalni psiholozi nazivaju ‘kognitivnim zatvaranjem’, a koji se odnosi na motivaciju da se pronađu odgovori na dvosmislene situacije”, rekla je Becky Stuempfig, terapeutkinja iz južne Kalifornije.

“Imamo različite razine potrebe za kognitivnim zatvaranjem, a ta se potreba često povećava tijekom stresnih događaja kao što je smrt. Naš se mozak bori s nepoznatim, a mir nam donosi trenutak kada možemo odgovoriti na pitanje ‘zašto’ i raspršiti misterij koji okružuje gubitak. Čak i ako nemamo točne informacije, naši umovi mogu zadržati sve odgovore koje možemo prikupiti.”

Jesu li ove misli loša stvar?

“Općenito govoreći, mislim da pokušaj rješavanja unutarnjih sukoba traženjem više informacija nije loša stvar”, rekla je Delawalla. “Potreba da otkrijemo točan uzrok smrti kada netko umre u mladosti vjerojatno je ukorijenjena u tome što se očajnički pokušavamo držati pretpostavke da bismo ipak mogli mirno umrijeti od starosti. Više informacija o jednom konkretnom slučaju omogućilo bi nam da shvatimo zašto su te okolnosti drugačije i kako se ne odnose na nas.”

Nema ničeg inherentno lošeg u želji za detaljima koji nam omogućuju da stavimo red u stvari koje se čine kaotičnima, a nepoznati proces smrti i ono što se događa nakon što umremo svakako spadaju u tu kategoriju.

“Za neke, pokušaj razumijevanja kako i zašto je netko umro proizlazi iz želje da se odgodi zastrašujući koncept smrti produžavanjem života i izbjegavanjem onoga što je uzrokovalo smrt”, rekla je Stuempfig.

“To se često vidi kada umru djeca. Gubitak djeteta djeluje toliko neprirodno i traumatično da drugi ponekad osjećaju očajničku potrebu da shvate uzrok smrti u pokušaju da izbjegnu sličan gubitak i nađu neki razlog za situaciju za koju se čini da se nikada ne bi trebala dogoditi.”

Međutim, potreba za saznanjem uzroka smrti u određenim situacijama može postati problematična, dodala je. Primjerice, možda ćete morati napraviti korak unatrag ako vaša želja da saznate uzrok nečije smrti postane opsesivna i ometa vas u svakodnevnom funkcioniranju. Ne dopustite da to utječe na vaš san ili sposobnost obavljanja posla ili drugih zadataka.

“Oni koji se fiksiraju na sve alternativne načine na koje se može umrijeti mlad obično se suočavaju s nekim oblikom tjeskobe”, primijetila je Thomasian.

Zapitajte se je li vaša želja za ovom informacijom povezana s dubljim problemom koji biste trebali riješiti s profesionalnim terapeutom.

“Mislim da te misli mogu biti loše ako utječu na vas da prijeđete granice ili ne poštujete ono što je osoba ili obitelj izgubila”, dodao je Racine Henry, licencirani bračni i obiteljski terapeut u New Yorku. “Nije uvijek prikladno pitati ‘što se dogodilo?’ – pogotovo kada je gubitak svjež i ljudi pokušavaju smisliti kako tugovati.”

Kako izbjeći da vas obuzima potreba za znanjem uzroka smrti?

Ako se osjećate iscrpljeni potrebom da saznate nečiji uzrok smrti, pokušajte promijeniti način razmišljanja. Ispitajte izvor svoje frustracije i zapitajte se što vidite kao dobrobiti od saznanja kako su umrli i štete od neznanja.

“Ako želja proizlazi iz brige za osobno zdravlje ili želje da se članovi obitelji zaštite od potencijalno opasnih situacija, otvoreni razgovori i proaktivni koraci mogu osnažiti pojedinca da ponovno stekne osjećaj kontrole”, rekla je Stuempfig.

“Primjerice, ako se netko osjeća zaokupljen smrću za koju sumnja da je uzrokovana samoubojstvom, moglo bi biti terapeutski imati otvorene razgovore s ljudima u njihovim životima o tome kako se mogu brinuti za svoje mentalno zdravlje. To može pomoći da se ljudima da osjećaj kontrole, suprotstavljajući se prevladavajućim osjećajima bespomoćnosti.”

Pokušajte utvrditi jesu li vaši osjećaji oko želje za ovom informacijom povezani s nečim u vašem životu.

Umjesto da se sramite što želite znati uzrok smrti, prepoznajte tu potrebu kao prirodnu funkciju ljudskog mozga”, rekla je Stuempfig. “Može biti korisno promijeniti naš unutarnji dijalog iz ‘Što nije u redu sa mnom? Zašto sam tako morbidno opsjednut saznanjem kako je ta osoba umrla?’ do ‘OK, imam nametljivu misao o tome da želim znati uzrok smrti i to samo moj mozak radi svoj posao.'”

Preusmjeravanje našeg negativnog razmišljanja pomaže u smanjenju tjeskobe i srama ― što na taj način smanjuje učestalost potencijalno štetnih impulsa. Dakle, umjesto da osuđujete sami sebe zbog toga što ih imate (i time im pomažete da ojačaju), usredotočite se na svjesnost kako biste izbjegli osjećaj da će vas progutati nametljive misli, piše Huffpost.

“Razgovaranje o tim mislima s obitelji i prijateljima kojima se također može pomoći u smanjenju izolacije i samokritičnosti jer je univerzalna ljudska potreba tražiti odgovore u takvim situacijama”, dodala je Stuempfig.

Ako niste dobro poznavali osobu koja je umrla, razmislite kako biste svoju fiksaciju mogli usmjeriti u nešto pozitivnije.

“Pokušajte se ponovno usredotočiti na to kako možete poštovati ono kroz što prolaze oni koji su pogođeni njihovom smrću”, rekla je. “Možda možete pomoći u organizaciji pogreba”.

Konačnost smrti može potaknuti ozbiljnu tjeskobu i strah, ali nijedan podatak neće učiniti da se osjećate manje neizvjesno.

“Umjesto da mahnito tražimo informacije koje bi potvrdile ‘to se meni neće dogoditi’, poradimo na prihvaćanju da nitko od nas ne zna kako ili kada ćemo se suočiti sa smrću”, naglasila je Delawalla. “Mi, međutim, imamo mnogo više izbora oko toga kako ćemo se suočiti sa životom. Utrošimo više energije na to.”