Efez nije živi grad, već arheološko nalazište koje ima "radno vrijeme" za turiste i dnevno ograničenje na petnaest tisuća ljudi. Uz čuveni Artemidin hram, koji je smatran jednim od sedam svjetskih čuda, tu se nalazila i Celzova knjižnica, treća po veličini u grčko-rimskom svijetu.

Efez je antički grčki grad na obali Egejskog mora šezdesetak kilometara udaljen od Izmira i jedan je od najvećih kulturno-povijesnih spomenika u Turskoj. Uz čuveni Artemidin hram, koji je smatran jednim od sedam svjetskih čuda, u Efezu se nalazila Celzova knjižnica, koja je sa svojih dvanaest tisuća svitaka bila treća po veličini u grčko-rimskom svijetu, odmah poslije onih u Aleksandriji i Pergamu.

Efez nije živi grad, već arheološko nalazište koje ima "radno vrijeme" za turiste i dnevno ograničenje na petnaest tisuća ljudi. Grad se "otvara" u 8 ujutro i prima posjetitelje do 17 sati, gradska se rasvjeta pali samo u posebnim prilikama, i tada ostaci antičkih građevina dobiju puno dramatičnije obrise i dubine koje se na sunčevu svjetlu ne poznaju. U obične dane, vijekovi, antika, mramor i lica junaka jednostavno se izgube u sumraku i tami, pa jedini život današnjem Efezu nakon radnog vremena daju – mačke.

Efez je bio važan lučki grad, i u doba Stare Grčke i u Rimskom Carstvu, polazište svih važnih trgovačkih putova i središte Artemidina kulta. Od 2. stoljeća, kada je preuzeo Pergamovu ulogu glavnoga grada rimske azijske provincije, još se brže i više razvijao te je postao pravi kozmopolitski centar s doseljenicima iz čitave Male Azije i brojnim trgovcima iz Italije.

Zato ne čudi velebnost njegovih hramova, amfiteatra, termi, gimnazija, tržnica, teatra i brojnih drugih spomenika ili onoga što je od njih ostalo. Turiste će sigurno zabaviti Herkulova vrata, jedini sačuvani dio ogromnog slavoluka, za koje legenda kaže da će onaj tko stojeći na sredini vrata ispruženim rukama uspije dotaknuti oba stupa steći i Herkulovu snagu. Konačno, o nekadašnjoj važnosti i veličini Efeza svjedoči i njegova knjižnica, odnosno ono malo podataka koje o njoj imamo i njezino impresivno pročelje - njezin jedini dijelom sačuvan i obnovljeni dio.

Gradnju jedne od najimpresivnijih građevina u Rimskom Carstvu naručio je Tiberije Julije Akvila 114. godine u znak sjećanja na svoga oca Tiberija Julija Celza Polemejana, rimskoga senatora i efeškoga prokonzula, koji je umro te godine.

Pročelje knjižnice visoko 21 metar bogato je ukrašeno reljefnim oblicima i sugerira da se radi o građevini na dva kata iako to nije istina. Korintski stupovi odjeljuju troja ulazna vrata u njezinu prizemlju, a na lažnom katu prozori odvajaju niše u kojima su bila smještena četiri kipa – personifikacije mudrosti, inteligencije, znanja i vrline.

Unutrašnjost knjižnice bila je obložena ukrašenim mramorom, a u zidovima su bile niše u kojima su se čuvali svitci. Drugi kat nije postojao, ali je u njegovoj visini bila galerija s koje se moglo pristupiti knjigama postavljenim više u nišama.

Godine 262. knjižnica je uništena, a izvori se ne slažu o tome je li razrušena u navali Gota ili u potresu. Kako bilo, obnovljena je i ponovno je bila u funkciji do četvrtoga stoljeća. U 10. stoljeću čitavo se pročelje srušilo u potresu, a iskopano je i restaurirano 1904. godine, kada je među ruševinama otkriven i Celzov sarkofag.

Nažalost, o samom ustrojstvu i fundusu knjižnice danas znamo vrlo malo, uglavnom iz proučavanja ostalih velikih knjižnica staroga doba. Dok je knjižnica u Aleksandriji bila slična današnjim sveučilištima na kojima se i živi i uči izučava, Celzova je knjižnica, čini se, bila preteča suvremenih knjižnica. Pretpostavlja se tako da je imala odvojena djela na grčkom i latinskom, u njoj su vjerojatno radili obrazovani robovi, a građa nije bila namijenjena iznošenju, nego su se djela čitala u knjižnici.

Efežani su tako mnogo vremena provodili u svojoj velebnoj biblioteci, a je li to bilo povezano s otkrivenim tajnim tunelom koji je iz nje vodio do javne kuće – reći će povjesničari.