Divni plodovi jeseni pojmovi su s kojima se susrećemo od malih nogu. Dobro su nam poznate jesenske gljive, mahovina, paprati i razne bobice koje se mogu pronaći u našim šumama.

Međutim, još više je poznato da prilikom branja jesenskih gljiva trebamo biti jako oprezni i dobro poznavati vrstu koju beremo.

Konzumiranjem nejestivih gljiva se mogu razviti simptomi koji mogu varirati od slabih poput mučnine ili osipa, do onih težih koje uzrokuju otrovne gljive. Simptomi će se razlikovati ovisno o vrsti gljiva, ali najteža posljedica može biti smrtni ishod.

Stoga je vrlo važno dobro znati koje jesenske gljive su jestive, koje uopće možemo pronaći po našim šumama, ali i kako ih trebamo brati da bismo očuvali prirodu.

Jesenske gljive – popis

Gotovo sve jestive gljive se pojavljuju u jesenskom razdoblju. Najčešće jesenske gljive u našim šumama su lisičarka, vrganji, bukovače, trubače ili crne trube, rudnjače ili pečurke, sunčanice i puhare. Sve ovo su jestive jesenske gljive koje su vrlo ukusne te se lako pripremaju i mogu biti iznimno hranjiv obrok.

1. Vrganji

Ovu zanimljivu gljivu nerijetko nazivaju kraljem među gljivama jer je jedna od najkvalitetnijih i najcjenjenijih jesenskih gljiva u našim šumama. Pripada rodu Boletus, a osim u našim krajevima, može se pronaći u sjevernoj Europi, Aziji i Sjevernoj Americi.

Šume su u jesen bogate vrganjima i u tom periodu su najdeblji i najmesnatiji. Smeđe su boje po klobuku i stabljici, a meso je bijele boje.

Vrganj je jesenska gljiva koja nema mnogo masti, ali ima dosta proteina, kalija, željeza, vlakana, pektina, a sadrži i ergosterol koji se pretvara u vitamin D. Po tome je i poseban jer ni jedno drugo povrće ni voće nemaju taj sastojak. Bogati su i antioksidansom kvercetinom.

Vrganji su se pokazali kao inhibitori tumora, međutim smatra se da su za te tvrdnje potrebna dodatna istraživanja.

Vrganji se u kuhinji mogu koristiti za pripremu juha, variva, omleta, umaka, rižota – odlično će odgovarati uz mesna jela i tjestenine. Nakon branja ih treba potrošiti u roku par dana jer će u suprotnom propasti. Mogu se i sušiti te su kao takvi vrlo aromatični.

2. Bukovače

Bukovače spadaju u rod Pleurotus ostreatus, imaju istančan gorko-sladak okus koji podsjeća na orašaste plodove. Rastu poprečno, a klobuk malo podsjeća na morske školjke. Boja ovisi o starosti biljke i temperaturi, ali što je hladnije i što su starije bit će tamnije. Rastu u jesen i ranu zimu, najčešće na panjevima graba, vrbe, bukve i breze, a rijetko na stablima voćaka. Poznato je više od 200 vrsta i podvrsta bukovače.

Ove jesenske gljive poznate su po dobrom utjecaju na ljudsko zdravlje. Pokazalo se da mogu biti koristan izvor beta-D-glukana ili imunoglukana koji služi za ojačavanje imunološkog sistema. Koriste se i kod loše probave jer sadrže malo kalorija, a imaju dosta prehrambenih vlakana. Ove jesenske gljive su bez saharoze i škroba pa ih mogu konzumirati i osobe koje pate od šećernih bolesti.

Smatra se da mogu pomoći kod ublažavanja upala, kod poboljšanja kardiovaskularnog zdravlja, u detoksikaciji organizma te u zaštiti živčanih stanica.

Kao i vrganji, bukovače se mogu pripremati u juhi te kao dodatak rižotu, jajima, tijestu i slično. Od bukovača se mogu raditi tinkture i čajevi.

3. Trubača ili crna truba

Ove jesenske gljive pojavljuju se u vlažnim dijelovima bjelogoričnih šuma, a pripadaju porodici Cantharellaceae. Trubastog su izgleda te nisu klasično podijeljene na klobuk i stručak. Obično su crne ili sive boje, a u sredini su potpuno šuplje skroz do dna. Rub im je valovit, a meso sivo ili crno te vrlo tanko. Žilave su, ali ugodnog mirisa i okusa.

Crna truba kao jesenska gljiva bogata je vitaminom B12, vitaminom D, proteinima, a ima malo masti i kalorija. Stoga su dobre za konzumiranje kod osoba koje paze na tjelesnu težinu, pomažu u jačanju imuniteta, reguliraju razinu kolesterola u krvi te dobro djeluju na zdravlje kože.

Ove gljive mogu se sušiti ili pripremati svježe. Odlično pristaju uz crno vino i mesna jela, a od njih se mogu pripremati juhe, umaci i slično.

4. Sunčanice

Sunčanice su jesenske gljive koje je u šumi vrlo lako prepoznati. Zovu je još i suncobran, kišobran, kozara i drugo. Poznate su po dobrom okusu i zanimljivom okruglastom ukrašenom klobuku bijele boje sa smeđim ljuskicama. Ova jesenska gljiva može se naći u bjelogoričnim šumama i livadama uz šume. Raste obično do studenog. Veličina klobuka može biti čak i do 30 centimetara te se ubraja među naše najveće gljive. Sve vrste sunčanica su jestive.

Na stručku se nalaze prstenaste šare, u sredini je šupalj te se ne može odvojiti od klobuka. Meso je mekano i podsjeća na lješnjak. Od ove jesenske gljive rjeđe se pripremaju juhe ili umaci, već se češće koristi tako da se panira, poha ili peče.