Svoje prijatelje možete birati, ali prijatelje svoje djece ne baš. Pogotovo ako su jedini razlog zašto vam se neko dijete ne sviđa njegovi roditelji

To ne znači da se i vi morate družiti s tim roditeljima.

Kad postanete roditelji, krug vaših prijatelja lagano se mijenja. Sve se više krećete po parkićima i dječjim rođendanima i tu prirodno upoznajete druge roditelje. Osim ako niste super introvertirana osoba ili roditelj koji non-stop bulji u mobitel dok je s djetetom, povremeno ćete započeti komunikaciju s drugim odraslima osobama oko sebe.

Roditelji se zbliže jer ih muče isti ili slični problemi, ponekad vam ulete u pomoć kad zatrebate vlažne maramice ili vas upitaju smije li njihovo dijete posuditi tricikl vašeg. U većini slučajeva konverzacija s tim roditeljima ostaje na tome. Susretnete se u svemiru roditeljstva i to je to. No ponekad stvorite pravo prijateljstvo. Te ste prijatelje vi odabrali.

A što ako je vaše dijete prijatelj s curicom ili dječakom čije roditelje "ne možete vidjeti ni na razglednici?" Tu je stvar kompliciranija.

Mama, može li Ante doći kod nas na igranje? je već teže za probaviti, posebno ako to zahtijeva da s Antom dolaze i njegovi roditelji za koje znate da vam ne odgovaraju.

Možda ste s Antinim roditeljima imali razilaženje u mišljenjima, možda vam se ne sviđa kako oni odgajaju Antu lupanjem po pelenama ili prstima, možda vam se ne sviđa njihovo psovanje, političko opredjeljenje ili nešto skroz peto.

Na primjer, s mojom djevojčicom je u jasličkoj skupini išao jedan dječak čiji roditelji nikad nikog nisu htjeli pozdraviti. Parkirali bi se s najnovijim Mercedesom gdje god bi stigli, zagradili koga god su mogli, a zatim bi došli po dijete ignorirajući sve nas druge roditelje u predvorju. Uporno sam govorila Dobar dan majci tog dječaka, ona je uporno šutjela. Onda su mi drugi roditelji rekli da ona jednostavno ne pozdravlja baš nikog. Bila je, naime, vlasnica jedne poznate tvrtke, pa se ponašala kao da je bolja od svih nas.

To me nije nešto sad diralo jer on i moja Mina nisu nikad razvili neki prisniji odnos. Ali što da jesu? Što da mi je Mina za proslavu njezinog trećeg rođendana rekla da želi pozvati to dijete? Nemam problem s djetetom, imam problem što bi nekoliko sati na malom prostoru gledala neke ljude kojima očito idem na živce. Otvorena sam za savjete u ovakvim situacijama pa ih slobodno dajte.

Suprug i ja družimo se redovito s dva para roditelja dvije najbolje Minine vrtićke prijateljice. S roditeljima treće prijateljice, kao i dvojice dječaka, također smo u lijepim odnosima, ali nismo razvili naviku posjećivanja kao s ova dva para.

Sretna sam jer su roditelji prijateljica moje kćerke osobe koje nam odgovaraju po mnogočemu i s kojima možemo biti dobri i da nam nema djece. Dijelimo neke slične životne vrijednosti i stavove, stilove odgajanja, humor i želje, tako se često družimo na vlastitu inicijativu, a ne jer su nas djeca potaknula. Štoviše, prošlog vikenda smo se družili cijelu večer dok su naše cure bile kod svojih baka!

Znamo da našaliti kako smo sretni jer nam cure nisu za najbolju frendicu odabrale jednu curicu čiji su roditelji, blago rečeno „sve što mi nismo“ jer ne znamo kako bismo objasnili djeci da nam se ne druži tri sata s njima.

U svakom slučaju, više naginjem tome da pregrizem svoje mišljenje i ego, nego da dijete lišavam prijateljstva. U zabrane druženja s nekim ionako ne vjerujem, jer djeca će se družiti ako to žele, samo će nam skrivati. Uostalom, zašto bih djetetu branila da se druži s nekim samo zato jer meni, eto, nečiji roditelji ne odgovaraju?

Druga stvar je ako se u odnos djece uplete ikakav oblik ponižavanja i nasilja. Tu ulijećem bez pardona i udaljavam s terena koga treba. Na nasilje imam nultu toleranciju.