Liječnici rijetko dijagnosticiraju da je netko psihopat ili sociopat. Uglavnom upotrebljavaju drugačiji termin: antisocijalni poremećaj osobnosti. Većina stručnjaka vjeruje da psihopati i sociopati dijele slične karakteristike. Ovakve osobe nemaju sposobnost razlučivanja dobrog od lošeg. Oni također teško shvaćaju tuđe osjećaje, a još teže suosjećaju.
Imaju li savjest?
Ključna razlika između psihopata i sociopata je prisutnost
savjesti, onog unutarnjeg glasa koji osobi govori radi li nešto
što ne bi trebala.
Psihopat nema savjest. Ako će vam psihopat lagati, neće osjećati
nikakvu moralnu nelagodu. Promatrat će druge i nakon nekog
vremena će se uklopiti u svoju okolinu tako da ne bude otkriven.
Sociopat obično ima savjest, ali je ona jako slabo razvijena.
Znat će da ono što radi nije prihvatljivo i osjećat će određenu
razinu krivnje, ali ga to neće zaustaviti u njegovu naumu.
Psihopat i sociopat ne mogu suosjećati s drugim ljudima. Oni
nemaju sposobnost staviti se na mjesto druge osobe i pokušati
shvatiti kako se ta osoba osjeća. Netko tko pati od ovakvog
poremećaja ličnosti, druge osobe promatra kao objekte koje može
iskoristiti za svoje dobro.
Nisu uvijek nasilni
Psihopati i sociopati se često u medijima predstavljaju kao osobe
koje su nasilne. U stvarnosti, netko tko pati od antisocijalnog
poremećaja ličnosti može biti nasilan, ali obično nije. Umjesto
toga, češće koristi manipulaciju kako bi dobio ono što želi.
Hladni su i uvijek kalkuliraju kako bi iz svake situacije dobili
najviše što mogu, bez pretjeranog razmišljanja o tome kako se
drugi oko njih osjećaju. Ako prepoznajete neke od ovih osobina
kod bliske osobe, možda ćete početi vjerovati da je ta osoba
sociopat ili psihopat. No, samo zato što je osoba zločesta ili
sebična, to ne znači da pati od ovog poremećaja.
Dijagnosticiranje antisocijalnog poremećaja
osobnosti
Ne postoje laboratorijski testovi pomoću kojih bi se potvrdili
mentalni poremećaji. Ako su prisutne nagle promjene u nečijoj
osobnosti, liječnik će možda preporučiti fizički pregled, test
krvi ili skeniranje mozga kako bi mogao ustanoviti je li prisutan
fizički poremećaj. Psihijatar ili psiholog će vjerojatno
analizirati osobu uz pomoć pažljivo osmišljenih pitanja kako bi
pobliže shvatio njegovu osobnost.
Ovakvi oblici poremećaja osobnosti se obično počinju javljati u
adolescentskoj dobi, kada je osobnost već bolje formirana. No,
postoje slučajevi kada se ovi poremećaji mogu primijetiti već kod
djeteta u dobi od 8 godina.
Koji su uzroci?
Točni uzroci su još uvijek nisu poznati. Većina ljudi vjeruje da
je za to zaslužan spoj niza uvjeta, od toga kako se osoba nosi sa
stresom do načina na koji je odgojena. Roditelji koji se prema
svojoj djeci ponašaju kao da su od stakla, mogu u njima usaditi
neke osobine koje će poslije dovesti do narcisoidnosti. Postoji
tanka granica između zdrave brižnosti i nezdravog podizanja
dječjeg ega.
No, s druge strane, ignoriranje ili zapostavljanje djeteta
također neće imati pozitivno djelovanje na razvijanje njegove
osobnosti. Tada djeca počinju osjećati potrebu za
preživljavanjem, da se brinu sami o sebi, kada već nitko drugi ne
želi.
Liječenje
Ne postoji lijek, ali terapija definitivno može pomoći. Cilj je
da osoba poradi na svojem samopouzdanju i razvije realnija
očekivanja od drugih osoba. Ne postoji lijek za ove poremećaje
ličnosti, ali depresija i anksioznost su često prisutni. Iz tog
razloga se često propisuju antidepresivi. Ako narcisoidna osoba
počne konzumirati alkohol ili droge, što je vrlo uobičajeno,
važno je da počne na vrijeme liječiti te ovisnosti