Navikne se čovjek na svašta. I na ono što misli da se nikad ne bi naviknuo.

Navikne se na tugu, nepoštovanje, bol… i na toliko toga na što inače nikad ne bi pristao.

Jer polako to ide, korak po korak…
Jedna gruba riječ svako toliko, pa sve češće, pa na koncu ti je normalno da je tako svaki dan.
Osjećaš se tu i tamo bezvoljno, tužnjikavo… Pa sve češće… I na kraju je tako stalno.
Pa ti sve to postane normalno.
A nije. Uopće nije.

Lijek je u nama. Rast samopoštovanja i samosvijesti.
Ne dopustiti ni jedno grubo ponašanje, jer onda daješ prešutni znak da se i dalje može sa tobom tako postupati.
Ne dozvoliti omalovažavanje niti trunčicu, jer znaš tko si. Pa osvjestiš tada tko je i onaj preko puta tebe.
Ne pristati na nešto što ne želiš, jer jasno znaš što želiš.
Razmotriti što je ili tko je to zbog čega se osjećaš nikakav i bezvoljan. I stati tome na kraj.
Jednom zauvijek.

Ne dopustiti da krene lavina. Da se nakupi. Da postane normalno.
Jer nije. Nikako nije.
A lako se čovjek navikne i misli da tako mora biti.

Kad osvjestiš da možeš i zaslužuješ više, nećeš nikad više pristati na manje. A te koji te žele navući na niske grane, zauvijek otpustiti iz svog života.
Jer nema dobrobiti u tome. Ni za tebe ni za njih.

Pa čak i da se žrtvuješ, jer kao biti će svima lakše… Vjeruj mi, neće. Nikad uistinu neće.
Ne možeš ti unesrećivanjem sebe omogućiti da netko drugi bude sretan. To nije prirodno, ni normalno. I nemoj da te navuku na patnju takve vrste. Da te emocionalno ucijene i postaneš rob vlastite nemoći.
Nije vrijedno. Baš nije.
I nitko se dugoročno ne može u tome dobro osjećati.

Jer bol se osjeti. Kad duša pati, to jednostavno osjetiš. To ispunjava sobu i vrišti iz nutrine. Nečujno, a opet toliko glasno da to ne možeš ne primjetiti.

Zato si nemoj to dozvoliti. Ne daj se naviknuti na nešto na što u načelu nikad ne bi pristao.
Jer ako znaš što za tebe znači voljeti, onda ne pristaj na ništa manje.
Ako znaš što je povjerenje, iskrenost, kvalitetan odnos… Onda ne pristaj na ništa manje.

I ne daj se priviknuti na nešto što je kontra tebe. Onog što Uistinu Jesi i što stvarno zaslužuješ. Ne daj se…
Ostani čvrst u svojoj namjeri.
(P)ostani slobodan.

I čak i ako ništa fizički ne promjeniš, to će se osjetiti.
Neki ljudi će jednostavno otići. Jer neće moći više upravljati tobom.
Nešto će se na poslu promijeniti, jer se nećeš dati izmanipulirati…
Tvoj svaki dan će polako postati drugačiji.
Čišći.
Ljepši.
Kao da se iz dana u dan riješavaš nepotrebnog tereta i smeća iz svog života. Jer to i činiš na nevidljivoj razini.

A uskoro će postati i svima ostalima vidljivo.
Tko si zaista. 

Iva Bradarić 
https://suncanastrana.wordpress.com/
Facebook – Sunčana strana