Ne plašim se virusa. Ne plašim se ni smrti, ako je ona došla po mene. Plašim se ljudi. Ograničenih. Plitkih. Plašim se njihove histerije. Plašim se neznanja. Ne mogu gledati susjede koje navlače zalihe toalet papira i brašna kao da će ih to spasiti od svega.

Kako napisati smislen tekst u vrijeme kada je sve besmisleno.

Kada se ljudi plaše. Virusa. Gladi. Kada su zatvoreni vrtići. Škole. Trgovine.

O čemu pisati, a da to nije virus.

A ima. Ima toliko toga.

Ima puno više u životu od statistike. Koliko je mrtvih, oboljelih.

Nije ovo moj bunt. Da negiram ono čega se bojim. Preživjeli smo mnogo gore od korone. Preživjeli smo granate koje su padale. Pekmez i margarin na domaćem kruhu. Preživjeli smo mlijeko iz konzerve.

Čitanje uz svijeću. Igranje trike, domina, šaha i karata. Preživjeli smo iritantne zvukove sirena za zračnu opasnost.

I ne umanjujem značaj jednog virusa, ali preživjela sam neke opake prehlade i gripe u poslijeratnim bolnicama.

Preživjeli smo kolone, konvoje, izbjegličke centre. Preživjeli smo trgovine koje ne postoje da bismo sada panično pustošili one koje se zatvaraju u šest.

Preživjeli smo kafiće s polupanim izlozima u kojima nema nikoga da bi mi smetali ovi koji se zatvorili malo ranije.

Preživjeli smo i bez škole. I bez vrtića.

Preživjeli smo bez svojih bližnjih.

I ne plašim se virusa. Ne plašim se ni smrti, ako je ona došla po mene. Plašim se ljudi. Ograničenih. Plitkih. Plašim se njihove histerije. Plašim se neznanja.

I muka mi je. Ne mogu više slušati o virusu. Ne mogu gledati susjede koje navlače zalihe toalet papira i brašna kao da će ih to spasiti od svega. Ne mogu. Ne mogu ih slušati.

Ne mogu jer je jedno od najljepših proljeća, u kojem je već sve procvalo, stiglo. I sve miriše na sreću, a ne miriše na virus.

Ne mogu ovu masovnu histeriju i paranoju.

Neće vas ubiti korona. Ubit ćete sami sebe i prije nego što virus dođe.

Jelena Despot/lolamagazin