Proučavajući ples i glazbu, stručnjaci su došli do zanimljivih spoznaja. Jedno znanstveno istraživanje donosi usporedbu moždanih funkcija profesionalnih plesača i glazbenika s ljudima bez iskustva plesa ili glazbe tijekom gledanja snimki plesnih izvedbi.

Moždana aktivnost plesača je bila različita od moždane aktivnosti glazbenika, ali i kontrolne skupine sudionika.

Ti rezultati podržavaju ranija otkrića koja ukazuju da se slušni i motorni korteks plesača razvija na jedinstven način. U ovom radu, rezultati su pokazali da je mozak plesača reagirao brže na promjene u glazbi u odnosu na glazbenike i ostale sudionike. Promjena u mozgu je bila očita kao refleks, odnosno prije nego što je plesač uopće bio svjestan promjene. Također se pokazalo da plesači pokazuju jaču sinkronizaciju na niskoj theta frekvenciji, a theta sinkronizacija je povezana s emocionalnim procesima te procesima pamćenja koji su središnji za sve međuljudske interakcije i razumijevanje.

Međutim, neuroznanost plesa je još uvijek nedovoljno istraženo područje. Ono što se još uvijek istražuje je način na koji ples kombinira kreativne i precizne pokrete uključujući u akciju cijelo tijelo. Ples je također povezan s fenomenom flow-a, odnosno psihološkim konstruktom zanesenosti, a riječ je o tome da se osoba potpuno uranja u neku aktivnost te se posvećuje onome što u tom trenutku radi. Otkriveno je i da takvo iskustvo povećava zadovoljstvo i produktivnost osobe kao i samu kvalitetu aktivnosti.

Mozak plesača – karakteristike

Studije provedene na plesačima otkrivaju kako su se njihovi mozgovi specijalizirali za obradu plesnog pokreta. Upravo zato se moždane strukture glazbenika i plesača razlikuju od moždanih struktura opće populacije, posebno u područjima odgovornima za obradu pokreta i zvuka. Plesači koji vježbaju precizne i graciozne pokrete te kretanje svojega tijela moraju vježbati i biti svjesni svakog pokreta bez ikakve verbalne komunikacije. Te vještine su posebno važne danas kada provodimo toliko vremena u virtualnoj stvarnosti. Tehnološko vrijeme odvelo nas je dalje od vlastitih fizičkih iskustava i razumijevanja emocionalnih poruka drugih ljudi.

Međutim, kod plesača je malo drugačije. Kontakt putem dodira i suradnje tjera plesače da pažljivo slušaju poruke kretanja njihovih partnera, a za dodir je poznato da smanjuje bol, strah i tjeskobu. Funkcionalno snimanje mozga pokazalo je da su ti efekti dodira vidljivi i u mozgu. U jednom istraživanju, dodir značajne druge osobe je smanjio intenzitet aktivacije boli u mozgu tijekom električnih podražaja u usporedbi s boli koju je pojedinac doživljavao sam.

Bol, stres i anksioznost dolaze u kombinaciji s depresivnim simptomima. Ples, glazba i slični ekspresivni oblici terapije mogu smanjiti i ublažiti te simptome. Fizička aktivnost se općenito preporučuje kao oblik liječenja depresije. Vježbanje oslobađa hormone koji stvaraju osjećaj blagostanja što zauzvrat pojačava pozitivne emocionalne procese u mozgu. Također smanjuje aktivnost amigdale koja predstavlja strukturu odgovornu za doživljavaj straha i stresa. Plesna terapija može pomoći kod mnogih poremećaja, od anksioznosti do Parkinsonove bolesti.

Ples je snažno subjektivno iskustvo, a neuroznanost plesa nam može pomoći kako ljudi mogu iskoristiti dobrobiti plesa kako bi se osjećali bolje, zdravije i povezanije s drugima.

Krenizdravo