U Etiopiji se sve okreće oko kave. Jeftina je i dostupna svugdje te je svojevrsno društveno lijepilo tamošnjih stanovnika. U glavnom gradu, Adis Abebi, kao i u svim drugim gradovima u zemlji sasvim je uobičajeno vidjeti ljude koji dovlače stolce na pločnik, kako bi se družili na cesti uz omiljeni napitak, razmjenjujući novosti iz susjedstva.
Prije nego što je postala jutarnji ritual stanovnika diljem
svijeta, kava je bila tek biljka u prašumama Etiopije. Upravo
etiopskoj regiji Kaffa, gdje spontano živi u šumama kave, ona
slobodno raste i uživa u blagodatima podneblja. Danas su ove
bogate šume ugrožene zbog porasta broja stanovnika, tj. njihovog
teritorijalnog širenja i potrebe za obradivom zemljom.
Etiopska populacija je među najbrže rastućima u svijetu, a prema
nekim procjenama, grm zvan kava arabica mogao bi u potpunosti
iščeznuti kroz idućih 60 godina. Početkom 20. stoljeća šume su
prekrivale 35 posto površine države, a sada su spale na svega 4
posto. I UNESCO je uskočio u pomoć i proglasio ovo područje
rezervatom biosfere na koji se odnose posebna pravila vezana uz
pristup i aktivnosti, u nadi da će se usporiti izumiranje biljke
koja mnogim ljudima život znači.
Kava na cesti
U Etiopiji se sve okreće oko kave. Jeftina je i dostupna svugdje
te je svojevrsno društveno lijepilo tamošnjih stanovnika. U
glavnom gradu, Adis Abebi, kao i u svim drugim gradovima u zemlji
sasvim je uobičajeno vidjeti ljude koji dovlače stolce na
pločnik, kako bi se družili na cesti uz omiljeni napitak,
razmjenjujući novosti iz susjedstva.
Tijekom svečanosti kave ovom se napitku pristupa na ozbiljniji
način. Ulice gradova i sela ispune mirisi pržene kave, a ljudi se
skupe kako bi uživali u ceremoniji koja se odvija u tri čina. Za
početak se ritualno rukom usmjerava dim pržene kave prema nosu, a
glinena džezva (naziva se jebena) zaobljenog tijela i dugog
vrata, puni se vodom i stavlja na vatru. Zrna kave se melju u
mužaru, a prah se potom dlanom uspe u džezvu i vraća na vatru. U
etiopskim visoravnima, na visini od 2500 metara, voda vrije na 91
°C – idealnoj temperaturi za očuvanje svih aroma.
Kuhana kava se s visine, bez prskanja, ulijeva u male šalice bez
ručki. One su postavljene na niskom stolu koji je posebno
namijenjen toj ceremoniji. Kava se najprije dodaje najstarijim i
najuglednijim gostima. U kavu se dodaje šećer, ili pak sol –
osobito u ruralnim područjima gdje je šećer rijedak i skup. Nakon
prvog posluživanja u džezvu s talogom se ponovno ulijeva voda i
zagrijava se za drugo posluživanje, a nakon nekoliko sati i
treće.
Svako od tri uzastopna posluživanja ima svoju simboliku i nazive
preuzete iz arapskog jezika – abol, tona i baraka znače prvo,
drugo i blagoslov. Ceremonija kave, koja je postala simbolom
etiopskog načina života, ima korijene u sufističkom muslimanskom
misticizmu. Čak i danas, u sufijskim molitvenim krugovima,
kava se priprema u više navrata tijekom obreda koji jača veze
između ljudi.
Mistični napitak
Sve do kraja 19. stoljeća u Etiopiji su samo muslimani smjeli
piti kavu, a za etiopske kršćane ona je bila zabranjena. Car
Menelik koji je vladao krajem 19. i početkom 20.stoljeća osobito
se zalagao za mirnu zajednicu u kojoj bi obje struje mogle
živjeti sa što manje nesuglasica, zbog čega je i javno pio kavu
te poticao kršćane da učine isto.
U 15. stoljeću, kada je kava iz planinskih šuma južne Etiopije
došla do Jemena prigrlili su je pripadnici mističnog sufijskog
reda koji su je koristili kao pomoć prilikom duhovnih vježbi.
No u prvim desetljećima širenja kave u Arabiji, a zatim i u
Egiptu, Turskoj i širom Osmanskog Carstva, vodile su se žestoke
rasprave.
Neki autoriteti su smatrali da je uzbuđenje koje izaziva
qahwa slično opijanju vinom, što je u islamu zabranjeno. No
blagotvorni učinci koje je kava donosila na budnost i oštrinu
uma, nezaustavljivo su je proširile i nadvladale konzervativne
otpore. Kava je s jednakim oduševljenjem prihvaćena i u Europi,
gdje se od 17. stoljeća nadalje proširila i odigrala ključnu
ulogu u razvoju moderne civilizacije.