Istraživanje je pokazalo da se samo 7% komunikacije odnosi na izgovorene riječi, a ostatak dojma stvaramo na osnovi tona glasa i govora tijela druge osobe.

Koliko jezika govorite? Američka glumica, komičarka i scenaristica Mae West jednom je ponosno konstatirala da ona govori “engleski i govor tijela”. Pritom, naravno, nije aludirala na mahanje rukama i nogama kojima se služimo kada se pokušavamo sporazumjeti s nekim tko govori strani jezik, nego na vještinu neverbalne komunikacije koju je Mae definitivno imala u malom prstu, a koja je itekako važna.

Studija o neverbalnoj komunikaciji provedena na Sveučilištu UCLA pokazala je da se samo 7% komunikacije odnosi na izgovorene riječi, 38% odnosi se na ton, odnosno način izgovaranja, a čak 55% na govor tijela. Mimika, geste, kretnje, kontakt očima i držanje šalju nesvjesne poruke drugima. Poruke na temelju kojih nas procjenjuju mnogo više nego na osnovi onoga što im govorimo. Da je govor tijela predmet u školi, vjerojatno bih imala jedinicu.

Radim sve ono što stručnjaci za njega kažu da se ne treba raditi – govorim preglasno i prebrzo, kada sam nervozna lomim prste i cupkam s noge na nogu, u nelagodnim i stresnim situacijama izbjegavam kontakt očima sa sugovornikom..., a o faktoru zavođenja (koji preporučuju u malim dozama, čak i na poslovnom sastanku) da i ne govorim. Do koje je mjere moj govor tijela zakržljao, najbolje potvrđuje jedan moj dejt od prije nekoliko godina.

Upoznali smo se na koncertu Parnog valjka, razmijenili imena i prezimena (sasvim dovoljno da nekog pronađete na fejsu ako poželite) i nakon tjedan dana sjedili u slatkom restorančiću na Trešnjevci. Sjećam se da je te večeri padao gust snijeg, da smo razgovarali o svemu i svačemu te se rastali nakon gotovo tri sata. Bila sam sto posto sigurna da ću dobiti SMS i prije nego što stignem kući. Znate onaj u stilu “bilo mi je baš lijepo” ili “želim ti lijepe snove”, bilo što što nesigurnoj curi poručuje “ne brini se, sviđaš mi se i ovo nije zadnji put da smo se vidjeli.” Ali nisam ga dobila.

Čekala sam do drugog dana, a onda pukla i ja njemu poslala poruku. Ne sjećam se više kakvu, vjerojatno neki patetični pokušaj neobaveznog humora koji sam smišljala pola noći. Uglavnom, upalilo je jer je iste sekunde nazvao i predložio drugi dejt. To me malo zbunilo. Kad smo se našli, pitala sam ga zašto mi se nakon prvog nije javio. “Zato što si mi djelovala potpuno nezainteresirano”, odvratio je. What. The. Fuck? “Kako to misliš, pa sjedili smo tri sata i umirali od smijeha”, rekla sam. “Istina, ali djelovala si mi kao da sam ti okej onako prijateljski, ništa više od toga. Drago mi je što si se ti meni prva javila jer ja tebi sigurno ne bih”, rekao je X. i poljubio me. Toga sam dana poželjela da u škole, osim vjeronauka i francuskog ili talijanskog, kao izborni predmet uvedu i govor tijela. :-)