Prije mjesec dana napunila sam pola stoljeća! Da mi je to netko rekao prije 28 godina, odgovorila bih mu da je ta mogućnost jednaka sedmici na lotu.

Imala sam 21 godinu, bebu od 11 mjeseci i dvije “nevažne” žlijezde na vratu. Imala sam i prijateljicu, malo stariju od mene, stručniju i pametniju koja me je prisilila da odem liječniku.

Visoka sedimentacija, ostalo sve normalno. Zahvaljujući liječnici opće prakse završila sam na punkciji, umjesto na zaraznom odjelu na koji su me zadarski specijalisti htjeli smjestiti. Citološki nalaz pokazao je da bolujem od Morbus Hodgkinovog limfoma. U vrijeme bez interneta, kada liječnici pacijentima nisu sve odmah govorili u lice, završila sam u Kliničkom bolničkom centru Zagreb.

Vjerovala sam da imam “upalu limfnih žila” i da ću dobiti antibiotik i vratiti se kući: obitelji, bebi, mužu i mami koja mi je pomogla, pa se barem za dijete nisam morala brinuti dok suprug radi.

Dopao me je neki čudan odjel. Svi mladi bili su bez kose, a ja sam se čudila zašto svi briju glavu. Gospođa krevet do mog  jako je loše izgledala, nije primala posjete, povratila bi sve što je pojela, a na pretrage su je vozili u kolicima jer nije mogla hodati. Bila sam ljuta što su me stavili pokraj nje. Bože dragi, kako je mladost naivna i glupa. Moja nova susjeda nije pričala ni s kim, pa ni sa mnom. Jedva je disala, a ja sam čekala ponedjeljak jer sam si umislila da će me pustiti kući s nekoliko tableta. Nije mi bilo jasno što tamo uopće radim.

U ponedjeljak su gospođu posjeli u kolica. Ja sam hodala  pokraj nje. Išle smo na neku pretragu, a ona je u krilu nosila svoj i moj karton. Digla je glavu, pogledala me i rekla: – Ti i ja imamo istu dijagnozu. Srušila sam se nasred hodnika. Nisam ni znala kakva je to bolest, znala sam samo da ona umire i da isto čeka i mene. Kako će moje dijete odrasti bez mame? Kako će to preboljeti moja ljubav? Moja će mama od tuge umrijeti za mnom!

Poslali su mi psihologa. Danima je sjedio pored mene na krevetu. I onda sam dobila fotografije iz Zadra na kojima se vidi da je pao snijeg. Svi oko mene imali su lažni osmijeh, jedino se moja malena smijala od sreće što se nalazi pokraj snješka.

I onda sam rekla: – Dosta!

Neznanje me ubijalo, pa sam zamolila doktora Ivu Radmana da mi sve objasni što me čeka i što se najgore može dogoditi.

Prvu kemoterapiju primila sam u bolnici. Bio je to zapravo prvi ciklus prve kemoterapije, od šest kemoterapija odnosno 12 ciklusa. Dali su mi nešto za spavanje, povraćala sam i spavala. I onda sam se vratila kući. Svom djetetu, svome mužu…

Trebala sam sve ovo davno staviti na “papir”. Ni jednom nisam zaplakala. Nikome nisam pričala što osjećam. Moji su znali ono što trebaju znati: da u nedjelju navečer idem busom u Zagreb, da ću spavati kod kume studentice i u ponedjeljak primiti terapiju te se istoga dana navečer busom vratiti u Zadar. Znali su i da idem sama tramvajem do Rebra i da nakon kemoterapije praznovjerno na kiosku uzimam jednu jabuku i Kinder pločice jer će mi “biti manje muka”, a potom u tramvaju molim Boga da tramvaj ne zapne na semaforu jer nakon 40 minuta počinjem povraćati.

Od Rebra do Britanca i studentskog stana ima 30 minuta vožnje. Ja bih prvih nekoliko sati povraćala, a kada se sve malo smirilo otišla bih na tramvaj i potom na autobus koji bi me odvezao u Zadar. Suprug bi me dočekao na stanici u Zadru. Bila sam umorna, nasmijana i sretna jer sam vratila kući

Izobličila sam se nakon druge kemoterapije. Bila sam natekla, bez kose, zglobovi su me ubijali, ali meni to nije bilo bitno. Odlučila sam slijepo vjerovati doktoru Radmanu koji je rekao da je to sve prolazno i da će sve biti u redu. Sjećam se da sam pila kavu u omiljenom kafiću uz more, i mislila: „Da mi je barem još jednom gledati u more i ne misliti kako ću preživjeti sljedeću kemoterapiju.“ I dočekala sam! Nakon šest ciklusa kemoterapije i 28 zračenja vratila sam se mužu i djetetu, a oni su bili presretni.

Moja je curica tada već bila starija godinu dana, a suprug i ja za sve godine naših života. I onda je počeo strah. Strava! Što sad? Koliko dugo? Kada  će se vratiti? Izvana sam bila vesela mlada žena koja je pobijedila bolest i smrt, a u glavi mi je stalno bio košmar. Prošle su godine, ostala sam trudna i uz podršku doktora Radmana izgurala trudnoću do kraja. Rodila sam zdravu djevojčicu koja je dobila ime po mom liječniku.

Svaku bih noć lijegala sam s mišlju o bolesti, svako se  jutro budila s mišlju o bolesti. I dozvala sam je. Čudna izraslina na spoju prsne kosti i prvog rebra pokazala se kobnom. Sjećam se te davne 1996. godine. Radiolog me nakon CT-a pozvao u kancelariju. “Sve upućuje na kancerogenu tvorbu” rekao je.

U panici sam pitala: – Zar ne može biti i nešto drugo?

Odgovorio je: – Može, Hodgkin?!

Pa zar i on nije kancerogen?, pitala sam dalje, a radiolog je odgovorio: – Prema tumoru kosti, limfom je mala beba.

Otišla sam na punkciju. Kada sam došla po nalaz dali su mi zatvorenu kuvertu. Odmah sam znala što to znači. Sjela sam na klupu. Sama…

Dok sam otvarala kuvertu molila sam Boga da imam Hodgkin. Uslišio mi je molitve. Ponovno borba!

Ovog puta bila sam odlučna. Živjet ću dan po dan, nema planiranja.

I ako uspijem završiti kemoterapiju i zračenje nikad, ali NIKAD, više neću imati ni jedan problem u životu.

I znate što? Nemam ni jedan problem već jako puno godina. Imam dvije odrasle krasne cure, imam predivnog muža, puno krasnih prijatelja..

Problema nemam – niti jedan!

Sve sam ispričala ukratko, možda jednom napišem i onako iz dubine duše, ali vjerojatno ćemo to onda čitati kao knjigu.

Poanta priče je da sam živa 28 godina nakon dijagnoze. Imam posljedice liječenja, ali živa sam i sretna. Presretna!