Svaki roditelj pokušava pronaći idealan način da postigne suradnju sa svojom djecom što se tiče obaveza koje nitko drugi ne može obaviti umjesto njih ili ne treba. Tu najčešće dolazi do razilaženja i svađe, jer tinejdžeri imaju svoju ideju o tome što bi, a što ne bi trebali raditi i kako bi se trebali ponašati. E sad, evo nekih stvari koje stručnjaci preporučaju da ih na činite, želite li pronaći zajedničku riječ.

Ne prigovarajte stalno. Nitko, baš nitko to ne voli, bez obzira na godine. To znači da ako jednom kažete svoje mišljenje koje nije dobro, ne trebate to stalno ponavljati, jer se time ništa ne postiže, samo produbljuje komunikacijski jaz. Pokušajte birati riječi i način na koji ćete reći nešto što baš nije lijepo i ugodno da se dijete ne osjeti poniženo ili bezvrijedno.

Što više riječi i rečenica izgovorite, dijete će vas manje slušati. Pokušajte biti kratki i jasni, nenametljivi, ali odlučni i ozbiljni.

Vikanje već u startu odbija drugu osobu da vas sluša, tinejdžera osobito. Takav način komunikacije govori da ste izgubili kontrolu nad situacijom i nad svojim ponašanjem i da ste zapravo očajni i nemoćni.

Pripazite na svoje gestikulacije! Unošenje u lice, prijetnja kažiprstom, dizanje ruku u nemoći, bacanje stvari na pod, ne djeluju suvislo. Ako vas negativne emocije i preplave ponekad, znajte se brzo smiriti i ispričati na takvo ponašanje. Ljudi smo, ali treba znati priznati neprimjerenu reakciju. U sutprotnom se ni dijete neće nikad ispričati za svoje neprimjerene ispade, niti će ih smatrati neprimjerenima.

Razmislite što ćete reći umjesto da samo nabrajate sve što želite kao da naručujete u restoranu. Bilo bi dobro da ste dobre volje, smireni, ne pod nekim velikim stresom kad vodite važne razgovore sa svojim tinejdžerom jer tada su veće šanse da razgovarate na način koji će on razumijeti i prihvatiti. Dugotrajne rasprave ne vode nikud, očito je da treba pričekati neki bolji trenutak ako komunikacija ode u krivom smjeru.

Slobodno odgodite nastavak razgovora ako dođe do eskalacije negativnih emocija. To ne znači da se nikad više nećete vratiti na tu temu, već ćete je nastaviti kad se oboje primirite i razmislite kako biste bolje to mogli riješiti. Neka vas ne prenerazi ako tinejdžer ljutito zalupi vratima svoje sobe, vjerojatno biste i sami nekad to učinili, ali vaš mehanizam za samokontrolu bi ipak trebao bti razvijeniji. Stoga se sami pokušajte suzdržati od slične reakcije, no imajte razumijevanje da je u njegovim godinama teško se suzdržati.

Čuvajte se ultimatuma. To će odmah razljutiti dijete i imat će osjećaj da vam uopće nije stalo do ravnopravnog razgovora u kojemu poštujete njegove emocije i stavove. Češće se zapitajte kako biste se vi osjećali na njegovom mjestu i vremenu kad ste i sami u toj ulozi imali problem u komunikaciji s roditeljima, i možda ćete lakše razumijeti kako se osjeća i kako mu pristupiti da to ima u konačnici postignut cilj.

Imajte u vidu da nije na vama da uvijek sve definirate sami što bi dijete trebalo raditi, već da zajedno u razgovoru s djetetom ono dođe do toga kako biti odgovorno i brinuti za ono što se tiče njegovih obaveza. Nabrajanje obaveza i diktiranje svakog postupaka povlači za sobom zaključak da mislite da dijete nije sposobno samo voditi računa o sebi i obavezama. Jednom kad se dijete na to nauči, smatrat će da ni ne treba ništa dok vi to ne spomenete.