Tješenje hranom nije nasljedno nego naučeno ponašanje, utvrdili su britanski znanstvenici koji upozoravaju roditelje da djecu ne 'uče' da se prejedanjem mogu utješiti, nego da pronađu pozitivnije načine rješavanja emotivnih problema

Prema istraživanju koje je proveo University College London, a prenosi BBC, okolina je glavni faktor koji utječe na to da djeca s emotivnim problemima jedu previše ili prestanu jesti, odnosno rezultat je roditeljskog ponašanja odnosno davanja uznemirenoj djeci njihove omiljene hrane kako bi se umirila.

No britanska zaklada Beat koja se bavi poremećajima prehrane poručuje da ne treba kriviti roditelje nego se radi o "nezdravom odnosu prema hrani". Radi se o kompleksnim mentalnim problemima koji nikad nemaju samo jedan uzrok, navodi zaklada i podsjeća da su ranija istraživanja utvrdila da postoji kod nekih ljudi genetska predispozicija za razvoj poremećaja prehrane.

"Umjesto da pronađu pozitivnije strategije kako bi regulirali dječje emocije oni koriste hranu", kaže voditeljica studije dr. Clare Llewellyn.

"Sklonost prejedanju kao odgovoru na negativne emocije mogla bi biti faktor rizika za razvoj pretilosti. A emotivno prejedanje ili prestanak uzimanja hrane mogu biti važni u razvoju poremećaja prehrane poput anoreksije ili kompulzivnog gutanja hrane", kaže ona.

"Razumjeti kako se te sklonosti razvijaju ključno je jer pomaže znanstvenicima da daju savjete kako ih spriječiti ili promijeniti i na što se usmjeriti u budućim istraživanjima."

U okviru istraživanja, čiji su rezultati objavljeni u časopisu Pediatric Obesity, praćeno je 398 britanskih blizanaca od kojih je polovica potekla iz pretilih obitelji. Roditelji su ispunjavali upitnike o prehrambenim navikama djece i njihovim emotivnim stanjima.

S obzirom na to da su rezultati pokazali da nema razlika između jednojajčanih i dvojajčanih blizanaca znanstvenici su zaključili da problemi prehrane nisu rezultat genetike nego utjecaja okoline.

Dr. Llewellyn kaže kako su utvrdili da se sklonost tješenju hranom razvija u predškolskoj dobi i stoga u tom razdoblju treba davati roditeljima jasnije savjete o tome kako se ponašati kako bi pomogli djeci kad su uznemirena.

Dr. Llewellyn savjetuje da s djecom, umjesto da ih se umiruje hranom, treba razgovarati otvoreno o njihovim osjećajima a mlađu djecu treba zagrljajima umiriti.

Znanstvenici upozoravaju da je emotivno hranjenje sklonost koja može trajati čitav život.