Nema tu neke velike filozofije, lako ih je prepoznati jer se u njihovoj blizini osjećate dobro.

Sve je jednostavno i prirodno, prihvaćaju vas takvima kakvi ste, ne postavljaju pitanja od kojih vam je neugodno, i imate osjećaj da ste nekako bolji nego što u stvarnosti jeste. Ako postoji sasvim malo zrnce dobrote u vama, u blizini takvog čovjeka ono kao da se množi, i vi rastete i toplo vam je od tog poticaja koji je više prihvaćanje, nego poticaj.

Ljudi u čijoj se blizini raste uspijevaju nekako neutralizirati ružno i zlo lice svijeta, kao da imaju tajni ključ koji otvara vrata iza kojih nema grubosti, licemjerja i isključivosti.

Oni nikad ne istupaju u ime bilo čega i bilo koga, već samo u svoje osobno ime, ili ime ljudskog u čovjeku, koje se u svakome od nas jednako boji, jednako brani, i jednako gladuje za uvažavanjem i zagrljajem.

Svoje mišljenje izražavaju uljuđeno i blago, jer su mirotvorci koji razumiju da se svijet razbolio od agresivnog crtanja zagrada, osuđivanja i nametanja samo jedne istine, svjesni da takav put vodi u sve veće podjele, otuđenje i mržnju.

Ljudi u čijoj se blizini raste malobrojni su i tiho stoje po strani jer znaju da ništa bitnoga ne mogu promijeniti. Kao što krošnja velikog stabla ne može drugo osim pružiti dobar hlad i zaklon, ptici i čovjeku jednako.

To možda nije puno, ali u određenom trenutku ipak je nekakva utjeha.

Predah od samoće. Odmor od predrasude.

I slabašna vjera da na kraju čovjek možda ipak neće ostati sam, unutar malenog kruga kog je sam oko sebe iscrtao.

Autor: Edit Glavurtić

Izvor: radiogornjigrad.wordpress.com