Jedan od njih kaže kako je taj običaj rođen još u srednjem vijeku u Njemačkoj, kada se za Božić bor kitio crvenim jabukama. S vremenom se to proširilo po cijelom Starom kontinentu. Taj je običaj isprva bio rezerviran samo za bogate, no prihvatili su ga ubrzo svi. 

Neki ipak tvrde kako je ta tradicija počela puno ranije, još 723. ili 724. godine, kada je kršćanski misionar Bonifacije posjekao jedan od Donarovih hrastova, stablo koje je drevno germansko pleme Hata smatralo svetim. Time je Bonifacije zapravo želio potaknuti pogane da odbace svoje religije i prihvate kršćanstvo.  

U Njemačkoj i sjevernoj Europi običaj ukrašavanja stabala ostao je iz poganskih vremena, kada su se smatrala simbolima koji zapravo predstavljaju plodnost bogova prirode i sve je bilo povezano sa zimskim solsticijem, oko 21. prosinca, a taj su dan smatrali ponovnim rođenjem boga Sunca.

Crkva je u međuvremenu zamijenila pogansku proslavu solsticija danom Kristova rođenja 25. prosinca. Domom prvog božićnog drvca mnogi smatraju glavni grad Latvije, Rigu, u kojoj je postavljeno 1510. godine, a otprilike negdje u to vrijeme i Martin Luther King je okitio drvce koje je simboliziralo način na koji noću sjaje zvijezde. U Hrvatskoj se kićenje bora pojavilo sredinom 19. stoljeća, kao posljedica njemačkog utjecaja. 

Ukrašavanje jelke, umjesto na Badnjak, mnogi započnu već početkom prosinca, dok neke od najrazvikanijih svjetskih robnih kuća čine to već polovicom studenog. Katolička pravila ipak kažu svoje - bor bi trebalo kititi na Badnjak te ga držati okićenog sve do nedjelje nakon blagdana Sveta tri kralja ili Bogojavljenja, bez obzira na početak pravoslavnog Božića.