Na zalasku 2010. mediji sabiru godinu, a u prigodničarskom svođenju računa, čini se da se ženama, od politike i gospodarstva, do zabave i sporta, još nikada kao ove godine nije posvetila tolika pažnja. Štoviše, početak novoga stoljeća Financial Times je nazvao dekadom žena

Ona je modna ikona, Jackie Kennedy s harvardskom diplomom i socijalno osjetljiva, a ured prve dame učinila je zaista svojim - objašnjava ugledni časopis Forbes zašto je nakon četverogodišnje dominacije Angele Merkel, na prvo mjesto ovogodišnje liste stotinu najmoćnijih žena svijeta stavio Michelle Obamu. Ovaj put glavni kriteriji nisu bili bogatstvo i moć, objasnilo je uredništvo, nego kreativni utjecaj, pa se na drugom mjestu našla predsjednica uprave Kraft Foodsa Irene Rosenfeld, a na trećem voditeljica Oprah Winfrey.

Američki ženski magazin Glamour je na svoju listu najmoćnijih političarki ove godine uvrstio i Jadranku Kosor, a potpredsjednica Agrokora, Ljerka Puljić, proglašena je najmoćnijom ženom hrvatskog biznisa i jednom od dvadeset najuspješnijih poslovnih žena na području Europe u sektoru prehrambene industrije i maloprodaje.

I ugledni Financial Times upravo je objavio svoj popis 50 najmoćnijih žena u gospodarstvu koje vode neke od najvećih kompanija s područja kozmetike, metalurgije, čak atomske energije. Na čelu je Indijka Indra Nooyi, direktorica PepsiCo, iza nje je Amerikanka kineskog podrijetla Andrea Jung, direktorica Avona, a na trećem mjestu Turkinja Guler Sabanci, vlasnica i direktorica tvrtke Sabanci Group, jedne od najvećih u njezinoj zemlji.

Ukratko, na zalasku 2010. mediji naveliko sabiru godinu, a u prigodničarskom svođenju računa, čini se da se ženama, od politike i gospodarstva, do zabave i sporta, još nikada kao ove godine nije posvetila tolika pažnja. Opisuju ih kao supermoćne, kreativne i odlučne, čija riječ 'pokreće nove poslove i otvara radna mjesta diljem svijeta ili probija nova tržišta'. Štoviše, početak novoga stoljeća Financial Times je nazvao dekadom žena, pa u posebnom prilogu sabire, analizira i komentira godine u kojima se događao taj kopernikanski obrat. No list se ne bavi samo najbogatijim poduzetnicama i najmoćnijim političarkama, nego to novo, raspoznato žensko lice pokušava osvijetliti s različitih strana, nastojeći kroz životni put svojih sugovornica pokazati kako se mijenjala i žena i društvo tijekom njihovog puta do izvrsnosti u svojoj struci.

To je mala, probrana galerija intelektualki i nobelovki, feministkinja i nekadašnjih konzervativki, populistica epskih razmjera poput Oprah Winfrey i političkih zatvorenica kao što je Burmanka Aung San Suu Kyi, žena iz zrelih demokratskih društava poput direktorice sveučilišta Harvard, Drew Gilpin Faust, i onih u kojima se žena još uvijek dokazuje i potvrđuje poglavito udajom, poput Nigerije iz koje dolazi mlada, nagrađivana spisateljica Chimamanda Ngozi Adichie.

'U mojem djetinjstvu nije bilo žena-liječnica, žena-advokata, žena-izdavača, tek nekoliko novinarki i nekoliko umjetnica. Muškarci nisu prisustvovali porođaju i ne vjerujem da je ikada ijedan muškarac promijenio pelene. Bio je to drukčiji svijet', kaže 92-godišnja Diana Athill, prošlogodišnja dobitnica književne nagrade Costa za svoje šarmantno i detaljno svjedočanstvo o poznim godinama naslovljeno 'Somewhere Towards The End' (Negdje prema kraju). Legendarnu karijeru književne urednice počela je suradnjom s Updikeom i Mailerom, a Financial Times je ističe kao živog svjedoka ženskih mijena cijelog jednog stoljeća.

U vrijeme kada je predsjednica Harvarda, Drew Gilpin Faust, navršila dvadesetu, žene na Harwardu još nisu smjele koristiti sveučilišnu knjižnicu. Odrasla je na farmi u bijeloj Virginiji, a kao devetogodišnjakinja napisala pismo predsjedniku Eisenhoweru zbog izdvojenih škola za crnce i bijelce. Pismo je kasnije našla u Eisenhowerovu muzeju. Pola stoljeća kasnije, dvije Afroamerikanke su najmoćnije žene u SAD-u, Michelle Obama u Bijeloj kući i Oprah Winfrey u medijima. Za taj dio američke populacije, TV voditeljica Oprah sa svojom fascinantnom biografijom od napuštene i silovane djevojčice do milijarderke i najbogatije Afroamerikanke 20. stoljeća, učinila je više nego sve politike i društveni pokreti zajedno.

Žene konačno postaju politička snaga

Očito, na ovakvim listama vrijeme 'waspovkinja' (White, Anglo-Saxon, Protestant, tj. bjelkinja, Anglosaksonka, protestantkinja) zauvijek je prošlo, jer u globaliziranom svijetu uspjeh više ne bira boju kože, religiju, ni regiju, pa se u društvu odabranih u Financial Timesu našla i TV voditeljica i jedna od osnivačica poznatog bloga The Huffington Post, Arianna Huffington, rođena Grkinja koja se u SAD-u probila do vrha u političkim i medijskim vodama, a tu su i dvije Afrikanke. Nigerijska književnica, 36-godišnja Chimamanda Ngozi Adichie, kaže da je u njezinoj zemlji ženama još uvijek cilj udati se za šefa neke velike tvrtke, umjesto da to postanu same, dok se u ime mira u braku njezina prijateljica odriče i svoga imena, i karijere, i istupa u javnosti.

A svega toga nije se odrekla aktivistica iz Kenije, Wangari Maathai, prva žena doktorica znanosti u istočnoj Africi i prva nositeljica Nobelove nagrade (za mir 2004) u povijesti Afrike. Wangari Maathai je svijetao simbol nade za žene Crnog kontinenta, jer je dokazala da sposobnošću i upornošću može uspjeti usprkos društvenim predrasudama. Bila je udata, ali se suprug, kenijski političar Mwangi Mathai, razveo od nje s obrazloženjem da je prepametna za ženu i da je ne može kontrolirati. Zovu je 'žena stablo', jer je zahvaljujući radu nevladine ekološke udruge, koju je sama osnovala, u Keniji posađeno 30 milijuna stabala i tako spriječena erozija tla. Tražila je višestranačke izbore, protestirala protiv političke korupcije, sprečavala nelegalnu gradnju u Nairobiju, kandidirala se za predsjednicu države, bila članica parlamenta i doministrica za okoliš, prirodne izvore i divljinu, osnovala vlastitu političku stranku...

'Posljednje desetljeće za mene je bilo bolje nego što sam se nadala. Većina se žena miri s činjenicom da između svojih šezdesetih i sedamdesetih godina više ne zarađuju, a ja financijski stojim više nego dobro', kaže rođena Australka Germaine Greer, autorica knjige 'The Female Eunuch' (Ženski eunuh), međunarodnog bestselera iz sedamdesetih godina, svojevrsne biblije feminizma. Ona financijski stoji toliko dobro da je 2001. kupila 65 hektara suptropske šume u Queenslandu (Australija) i svu zaradu troši na njezino obnavljanje. Zagovornica feminističke revolucije tako priznaje da je upravo financijska moć ono što su žene proteklih godina uspjele postići iznad očekivanja, pa sada dolazi vrijeme, kaže Greerova, da se žene prepoznaju kao politička snaga.