Diskriminacija je i dalje glavni razlog zašto tako mnogo ljudi živi s nasmijanom depresijom

David Walliams jedan je od najomiljenijih komičara u Velikoj Britaniji čija publika puca od smijeha na njegove šale, a ipak je nedavno priznao da se mučio s depresijom veći dio svog života. 'Prolazim kroz razdoblje intenzivne mržnje samog sebe', rekao je Walliams koji je samo još jedno ime u dugom nizu slavnih komičara koji su patili od depresije: Stephen Fry, Ruby Wax, Lenny Henry i, najpoznatiji, Tony Hancock, koji je počinio samoubojstvo sa 44 godine. Ovi su komičari odlučili prikriti svoju unutarnju muku prikazujući u javnosti svoju sretniju i bezbrižniju verziju. Stručnjaci vjeruju da milijuni ljudi čine to isto i da su žrtve onoga što psihijatri nazivaju 'nasmijana depresija', piše Daily Mail.

'Nasmijana je depresija pojam koji opisuje pacijenta za kojeg ste uvjereni da je depresivan, ali on ne izgleda tako i često to ne želi priznati', kaže jedan od vodećih londonskih psihijatara dr. Cosmo Hallström.

'Ponekad vam kažu da nisu depresivni osmjehujući se. Ali to je tužan osmijeh.'

Prema vanjskom svijetu oni ne daju naslutiti da imaju problema: često rade puno radno vrijeme, održavaju dobar obiteljski život i uživaju u bogatstvu društvenih aktivnosti. No ispod te krinke nalaze se naslage tajnih napada panike, nesanice, niskog samopouzdanja, nerijetko i suicidalne misli. Takvi ljudi uspješno mogu skrivati svoju depresiju godinama čak i od svojih najbližih.

Upravo ta sposobnost da se nose sa životom unatoč svemu ono je što razlikuje 'nasmiješenu' depresiju od ostalih oblika te bolesti, objašnjava Bridget O'Connell, voditeljica udruge u britanskoj udruzi za mentalno zdravlje Mind. 'Poznati simptomi depresije su puno plača, osjećaj letargije, čak nemogućnost da se pacijent ustane iz kreveta. No nemaju svi oboljeli od depresije te očite simptome.'

Ovi 'nasmiješeni' bolesnici često nisu svjesni da su depresivni ili to ne žele priznati nikomu.

'Ti ljudi mogu normalno ići na posao i sve se može činiti da je u redu, ali kad dođu kući sve se doslovno uruši', kaže O'Connell.

Najnovija istraživanja pokazuju da će jedna od 20 osoba patiti od depresije, ipak mnogi će živjeti s tom bolešću bez dijagnoze, podrške, liječenja što, napokon, može imati potencijalno razorne posljedice po zdravlje.

'Stavljanje hrabrog izraza na lice najgora je stvar koju možete učiniti, jer samo pogoršavate pritisak, a nepriznavanjem bolesti bit će vam još gore, dulje ćete se liječiti i najvjerojatnije imati ponovljene epizode', kaže dr. Hallström upozoravajući na još jednu opasnost.

'Kao liječnik brinete hoće li vaš depresivni pacijent počiniti suicid, razmišljate je li već odlučio kako mu nitko ne može pomoći pa se smiješi jer je već isplanirao samoubojstvo. To je problem s 'nasmiješenom depresijom'.

Marjorie Wallace, iz britanske udruge za mentalno zdravlje Sane kaže kako je stigma razlog zašto mnogi probleme s mentalnim zdravljem nastoje prikriti osmijehom.

'Ljudi su prigrlili ideju o sebi kao funkcionalnim, uspješnim osobama koje se uklapaju u društvo i ne žele izgubiti tu sliku', kaže.

'Uvjereni su da će ako skinu masku drugi pomisliti da su slabići. Ljudi ne žele prihvatiti ono za što misle da će društvo okarakterizirati kao mentalnu slabost', dodaje dr. Hallström.

Diskriminacija je i dalje glavni razlog zašto tako mnogo ljudi živi s nasmijanom depresijom.

U udruzi Sane raspolažu podacima koji kažu da je jedan od petero ljudi u Velikoj Britaniji koji su na poslu otvoreno progovorili o svojim problemima s mentalnim zdravljem izgubio svoj posao. Bridget O'Connell kaže da je bitno da poslodavci i javnost postanu svjesni mnogih oblika u kojim se depresija može pojaviti. Možete, dakle, imati nasmijano lice i živjeti u zavaravanju, ali tako samo stavljate žbuku na veliku, ružnu ranu.