Mislima se vraćamo na iskustvo koje smo doživjeli negativnim i na taj način obnavljamo stvaranje hormona kao da se stresna situacija nastavila događati

Kad nas ulovi ljutnja, jer nas je kolega prozvao za grešku za koju nismo odgovorni, ili tuga, jer smo saznali da nismo dobili posao kojem smo se nadali, u našem tijelu se pokreće biokemijska reakcija, čije je trajanje vrlo kratko, piše portal krenizdravo

Svega minuta i pol potrebna je da se u našoj krvi stvore, djeluju i zatim povuku hormoni koji se luče kad neki događaj doživimo stresnim. No, kako to da se osjećaj ljutnje ili tuge nastavlja satima, danima, čak i mjesecima, nakon što se dogodio prvotni okidač?

Homo sapiens ili hormo sapiens?

Ono što u najvećoj mjeri razlikuje čovjeka od ostalih vrsta su samosvijest i sposobnost racionalnog razmišljanja. Ljudi imaju mogućnost razmišljati o sebi i onome što im se događa, sjećati se prošlosti i zamišljati budućnost, predviđati moguće ishode, planirati. Zahvaljujući tim sposobnostima smo napredovali kao civilizacija, učeći iz prošlih iskustava i smišljajući buduće akcije na način da izbjegnemo pogreške s kojima smo se već suočili. Međutim, te iste sposobnosti nas ponekad odvedu u pogrešnom i destruktivnom smjeru - k osjećaju preplavljenosti negativnim emocijama.

Strategije preživljavanja

U trenutku kad se životinja nađe u opasnoj situaciji, reagirat će tzv. strategijama preživljavanja - pobjeći će ili napasti. Upravo pojačano lučenje hormona u stresnim okolnostima omogućuje tako brze i snažne reakcije, koje osiguravaju preživljavanje. No, jednom nakon što je opasnost prošla, životinja nema više mogućnost promišljati o njoj, odnosno vrtjeti u glavi što se dogodilo i što bi moglo uslijediti. Njeno tijelo se počinje opuštati i nastavlja dalje normalno funkcionirati, sukladno situaciji u kojoj više nema opasnosti. Što se, međutim, događa s čovjekom?

Snažan utjecaj (negativnih) misli

I nama, kao i životinjama, snažne emocionalne reakcije služe u istu svrhu - da bismo preživjeli. Kad se dogodi nešto što naše tijelo na prvi pogled doživi kao opasnost, u nama se javlja snažna bujica emocija, koja nas u tom trenutku također pripremi na napad ili povlačenje. U prvih 90 sekundi, nakon što smo čuli kritiku kolege i (ukoliko smo) to doživjeli opasnošću, neki od nas su spremni vratiti istom ili jačom mjerom, a u nekima se javlja želja da pobjegnu iz situacije, osjećajući se loše.

Međutim, je li kritika kolege uistinu bila tako velika opasnost da bismo se osjećali toliko ugroženo, spremni da napadnemo ili pobjegnemo brzinom munje? Najčešće nije. I umjesto da, nakon što je prošlo prvih 90 sekundi, uključimo naš racionalni dio uma, te objektivno sagledamo situaciju, razmotrimo kako sve možemo reagirati i odlučimo koja akcija će nas dovesti do najboljeg rješenja, mi se nastavljamo vrtjeti u krugu negativnih misli:

On nikad ne priznaje moj rad, kako se usuđuje prozivati me ispred drugih, i sutra će to opet napraviti, želi me obezvrijediti i preuzeti moj posao... ili ... Ništa ne znam dobro napraviti, nikad nisam uspješan, uvijek griješim, drugi nikad neće primijetiti koliko se trudim...

Produljivanje trajanja negativnih emocija

Nažalost, mislima se vraćamo na iskustvo koje smo doživjeli negativnim i na taj način obnavljamo stvaranje hormona kao da se stresna situacija nastavila događati! Također, selektivno se prisjećamo prošlih sličnih situacija izvlačeći iz njih samo negativne emocije. Uz takvo razmišljanje o prošlosti, unaprijed kreiramo i buduće crne scenarije, koji su rijetko realni. Upravo takve misli i unutarnji dijalog nastavljaju „okidati" negativne emocije. I odjednom, nismo se ni okrenuli, 90 sekundi se pretvorilo u sate, dane, nažalost i mjesece - koje smo mogli puno mudrije iskoristiti.

Kako uistinu biti homo sapiens?

U sljedećim nastavcima ćemo promišljati kako na uspješan i konstruktivan način koristiti mogućnosti homo sapiensa, kako se ne bi pretvorili u hormo sapiensa. Za početak, evo brzih i učinkovitih savjeta:

Kad osjetite nalet destruktivnih emocija, zaustavite se i izdržite prvih 90 sekundi , a da ne reagirate (osim ukoliko stvarno niste fizički ugroženi). Zatim provjerite jeste li „preživjeli".

Ako jeste (a jeste), budite sigurni da je Vaša prva emocionalna reakcija bila puno snažnija nego što je situacija objektivno opasna.
Ukoliko i dalje osjećate jake emocije ili ako postaju još destruktivnije, znajte da su za njih sada odgovorne negativne misli - interpretacije događaja koje Vam se vrte po glavi.

Ulovite svoje negativne misli i porazgovarajte sa sobom - što je točno, a što ste preuveličali? Hoće li Vam razmišljanje na takav način uistinu donijeti dobro? Što pozitivno propuštate vidjeti u toj situaciji?
Ukoliko ne uspijete odmah s točkom 5., napravite neku fizičku aktivnost, okružite se dragim ljudima (pogotovo onima koji znaju kako Vas podignuti), i općenito učinite ono za što znate da Vam pomaže „isprazniti glavu". Tek zatim se vratite objektivnoj analizi prvobitne situacije - ako budete i dalje imali potrebu za tim.

krenizdravo/eZd