Svojim mališanima često tepamo da su naši maleni, slatki anđeli. No znanstvenici dovode to u pitanje i upozoravaju da nije sve tako idilično jer se djeca, kažu, ne rađaju pristojna.   

 

Prema novom istraživanju objavljenom u Proceedings of the National Academy of Sciences, pristojnost nije urođena nego je rezultat djelovanja okoline.  

Da sve bude još zanimljivije, to su istraživanje proveli profesor psihologije na Sveučilištu Stanfordu Carol Dweck i student psihologije Rodolfo Cortes Barragan nakon što su sumnjičavo pročitali rezultate istraživanja iz 2006., provedenog na 18 mjeseci staroj djeci, koje je "dokazalo" da djeca instinktivno žele pomoći. 

U novom su istraživanju podijelili djecu na dvije grupe, jedna je bila uključena u igru loptom s osobom kojoj je kasnije trebalo priskočiti u pomoć, a druga se igrala svojom loptom. Pokazalo se da će djeca zakupljena svojom igrom  rijetko priskočiti u pomoć, pa su zaključili da ljudi prečesto koriste riječ "urođeno", a zapravo je riječ o tome da ne razumiju kako nježna rana iskustva i društveni znakovi utječu na to da djeca postanu susretljivija i pristojnija.

Priskočit će pomoći onima koji imaju nekakav odnos s njima, možda su uključeni u zajedničku igru. 

"Djeca uvijek traže socijalne znakove prema kojima će reagirati. Ono pokušava zaključiti koliko igra osobe pored njega pokazuje da joj je stalo do njega. Ako akcije i potezi te osobe komuniciraju uzajamnost, dijete će priskočiti", pojasnio je profesor Dwek.

Potvrdili su istraživanjem  i ponešto što smo već znali, ali nije zgorega ponoviti. Ako roditelji žele odgojiti dijete koje ćete biti pažljivo i susretljivo prema drugima, moraju se tako ponašati i sami.

"Djeca imaju tendenciju da se ravnaju prema onome što vide da roditelji rade, a ne prema onome što oni kažu", napisao je u osvrtu na istraživanje E. Gil Clary, profesor psihologije na Sveučilištu St. Catherine u Minnesoti. "I djeca će vjerojatnije preuzeti takav model ponašanja ako imaju dobar odnos s roditeljima", dodao je Clary.

Na oprezno tumačenje znanstvenih istraživanja poziva i naša sugovornica, diplomirana psihologinja i certificirana terapeutkinja igrom Maja Bonačić.

- Kod svih istraživanja uvijek treba biti jako oprezan pri interpretaciji rezultata i izvlačenju zaključaka. Postoje određeni neurološki poremećaji, koji su rijetki, gdje je kod djeteta mogući urođeni nedostatak emocionalne empatije, a da pritom nije riječ o poremećaju socijalne kognicije. Drugim riječima, djeca se ne rađaju zločesta, mogu se roditi u rijetkim slučajevima djeca s urođenim neurološkim problemima - kaže Bonačić. 

Kad je pak riječ o tome što je normalno dječje ponašanje, a što je izvan granica prihvatljivoga, psihologinja napominje da, kada govorimo o najčešćem slučaju djeteta koje s ponaša na neprimjereni način, to ponašanje je gotovo uvijek rezultat povratne informacije iz okoline.  

- Ponekad je to ponašanje rezultat emocija koje se manifestiraju na neprimjeren način, a ponekad to ponašanje ima neku sekundarnu dobit, poput privlačenja pažnje. Naravno, djeca se međusobno razlikuju po temperamentu pa će kod jednog djeteta prije doći do intenzivne emocionalne reakcije nego kod drugog, a samim time i do mogućeg neprihvatljivog ponašanja - napominje Bonačić. Znanstvenici su međutim, osim kontroverznih rezultata, ponudili i neke metode kako potaknuti razvoj djeteta koje će prihvatljivo reagirati.

Roditelji mogu potaknuti djetetovu svjesnost za druge, uključivanjem u timske sportove te  ohrabrivanjem djece da zajedno rade na rješenju nekog problema. Kad zajedno rade na nekom zadatku, vjerojatnije je da će s radošću dijeliti i plodove toga rada i veseliti se zajedničkom uspjehu. Zato su vjerojatno i djeca koja već idu u školu, a uče u grupama, pokazalo se, ljubaznija prema razrednim kolegama. 

Ono što je važno, napominje naša sugovornica, jest da se izbjegavaju izrazi poput "zločest", jer će dijete takvu povratnu informaciju integrirati u vlastiti identitet i sliku o sebi te se zaista tako i početi ponašati (tzv. samoispunjavajuće proročanstvo). 

"Recept" za nošenje s djetetom koje se neprimjereno ponaša je uvijek usmjeravanje na njegove emocije pri postavljanju granica, ali i nuđenje prihvatljivijeg rješenja: "Vidim da si ljut, ali kad smo ljuti ne udaramo drugu djecu/ljude. Možeš lupiti nogom u pod ili lupiti šakom u jastuk". Na ovaj način smo pokazali razumijevanje, postavili granicu te pružili alternativu.