Dresirati psa nije najteža stvar na svijetu, no nije baš ni najlakša. Najvažnija stvar koju valja zapamtiti je da sa psima treba biti uporan i strpljiv.

 Kinologija je znanost koja se razvija i stalno dobijamo nove uvide iz područja psihologije i ponašanja pasa. Primjerice danas na engleskom jeziku postoji mnogo kvalitetne literature o psima koju pišu doista vrijedni autori poput američkog pisca i farmera Jona Katza ili psihologa Stanleya Corena.

Također, nemali je broj svjetski poznatih trenera pasa. Uz Cesara Millana, tu su i Norvežanka Turid Rugaas, trener službenih i sportskih pasa Ivan Balabanov, a značajno je spomenuti i medijski eksponiranu Victoriu Stilwell, te prerano preminulu trenericu i veterinarku Sophiu Yin. Naravno, dobrih trenera ima još, i svaki od njih u svojoj je metodi i pristupu po nečemu osebujan i prepoznatljiv.

Ipak, jedna od osobina koju bi svi, vjerujem, zdušno proglasili veoma bitnom u radu sa psima je dosljednost. U ljudskom svijetu, a pogotovo javnom prostoru, pojam dosljednost često sadrži određeno apstraktno, filozofsko značenje koje govori o tome koliko smo i u kojim okolnostima skloni ustrajati u vlastitim moralnim principima i svjetonazorskim vrijednostima. Razne ideologije uvukle su se u našu svakodnevicu te često ljude i u tom smislu procjenjujemo.

Dosljednost, međutim, u mnogo slučajeva ima veoma praktično značenje kojega smo katkad manje svjesni, a u odgoju pasa je upravo ono veoma bitno. Veže se, naprosto, uz ustrajnost u ophođenju. U ovom slučaju prema našem psu.

Ponajprije treba biti jasno kako od psa ne možemo očekivati ništa što ga prethodno nismo naučili. Da, skloni smo podviknuti riječ 'ne' ili 'fuj', pa naš pas katkad ustukne no da bismo mogli reći kako nas doista razumije njegove reakcije moraju biti mnogo puta iste pa i postati predvidive.

U učenju je dosljednost neophodna. To u praktičnom smislu, primjerice, znači da ako ne želimo da nam pas skače na kauč, nikad ali doista nikad ne smijemo to dopustiti niti nagraditi. Ako on skoči na kauč, pa ga mi, zaneseni kakvim kulinarskim programom, nehajno pomazimo, a drugi put nam zasmeta pa ga grdeći potjeramo, u budućnosti možemo očekivati slična nepredvidiva pseća ponašanja. Nismo dosljedni, pa stoga ne možemo ni od psa očekivati pouzdane i stabilne reakcije.

Dobar primjer za dosljednost su vremenske prilike. Kiša pada ili ne pada, a pas tu ne može ništa učiniti osim prilagoditi se. Ostati na suhom ili kisnuti. Takvo bi trebalo biti i naše ponašanje.

To ne znači da se prema psu moramo ponašati poput robota niti od njega očekivati slične reakcije, ali moramo uvelike ovladati vlastitim ponašanjem kako bismo kontrolirali svoga psa. Pri učenju psa da sjedne, trebali bismo ga prvo nemali broj puta posjesti (ako smo se za to odlučili) na točno određeni način i za to ga nagraditi pa tek tada početi očekivati jasnu reakciju. Ako ga nekoliko puta posjednemo pa prebrzo počnemo očekivati da na zapovijed sjeda i on to isprva učini nakon prve a kasnije nakon četvrte zapovijedi, učimo ga upravo to. Da jednom sjedne odmah, drugi puta nakon duljeg nagovaranja, a treći put možda nikako.

Također, naše ophođenje u radu sa psom trebalo bi biti što više lišeno negativnog emocionalnog balasta, ili barem njegova izrazitog iskazivanja. Psa treba hvaliti, nagrađivati i radovati se pozitivnim pomacima u njegovu učenju, a ako ga odlučimo 'kazniti' to treba učiniti kontrolirano i na točno određen način te ne zato jer nas je razljutio, već stoga da ga naučimo što se od njega očekuje.

Velik broj pasa doista voli raditi i surađivati s ljudima. Katkad, zbog našeg nedosljednog pa i nepredvidivog ponašanja, oni naprosto ne znaju što se od njih traži.