Vrijeme leti. Deset godina je prošlo otkad su prvi put otvorena vrata Nigdjezemske. Ali ponekad se treba vratiti na početak — da ne zaboravimo.
Uvod je to teksta ljudi koji stoje iza ove ideje.
Nigdjezemska zapravo postoji već dvanaest godina.
– Prve dvije godine nismo organizirali programe – samo smo
dovodili prostor u funkcionalno stanje. Krčili, zidali,
popravljali. Gradili iz temelja – da bismo uopće mogli
početi.
Iako uz veliku podršku zajednice i Grada, Nigdjezemska je
oduvijek bio samofinanciran i samoodrživ projekt. Nastao kroz
osobne doprinose, entuzijazam i donacije – i stasao u ono što je
danas: visoko sofisticiran, otvoren i slobodan prostor.
Ova obljetnica je i podsjetnik. Da je iza svake zidne plohe,
svakog poda i svakog programa – stajala velika količina fizičkog
rada. Trudili smo se iz godine u godinu sve podizati na jednu
višu razinu.
I još uvijek – ima posla. Ima planova. Ima želja i potreba.
Potreba iz koje je Nigdjezemska i nastala. Potreba za
društveno-kulturnim prostorom koji će popuniti prazninu koja se
stvorila u gradu – prazninu u kojoj bi manji izvođači i umjetnici
imali prostor za izričaj.
Nadamo se da ovaj post nije bio preemotivan, ali neke stvari
treba ponavljati i naglašavati.
Vidimo se u budućim zajedničkim avanturama.
Hvala svima koji su pomogli da ovo mjesto postoji.
Hvala svima koji su sudjelovali, gradili, čuvali – i živjeli
Nigdjezemsku.