U Gradskoj knjižnici Zadar promoviran je roman Zadranke Veronike Santo "Venecijanski sat", kojega je ove godine objavio Ogranak Matice hrvatske u Bizovcu.

Na pitanje kako je roman nastao, Veronika je rekla:

— Najprije sam pozvana napisati SF priču koja ima veze s matematikom. Istražujući neke matematičke pojmove, zaključila sam da se oni mogu pojasniti jednostavnim i svakome razumljivim riječima. Zatim sam nastavila proučavanjem, ne samo matematike nego i povijesti, fizike itd., pa sam napisala još jednu priču koja je u doba korone malo-pomalo prerasla u roman. Glede izdavača nisam morala mnogo razmišljati, jer su kod njih, pod uredničkom palicom Vjekoslava Đaniša i na obostrano zadovoljstvo , već objavljene nekolike moje knjige.  

A na pitanje što je u romanu najvažnije, autorica ističe vrijeme i njegovo protjecanje. Tako znanstveno-fantastični način vremenskog putovanja pomaže akterima, kao i čitateljima, u donošenju vlastitih zaključaka o tome može li se vrijeme zaustaviti ili ne.

Svoje vrijeme Veronika Santo provodi u Rimu, ali ona je Zadranka i održava kontakte s kolegama piscima kod kuće. Zato nije čudno što je spisateljica Mirjana Mrkela već pročitala "Venecijanski sat" i veselilo ju je da može reći nešto o tome. Osim majstorskog pripovijedanja i izbrušenoga stila, Mirjana je pohvalila pregršt tema kojima se roman bavi.

Naime, iako je riječ o znanstvenoj fantastici, to je i roman o odrastanju jedne od glavnih junakinja, a odabir ženskog lika ukazuje na nenametljivo izloženu ideju o snažnim ženama. Zatim je tu i povijesni element, jer se dio priče odigrava krajem 17. stoljeća u Veneciji. Utopističnoj slici ove venecije suprotstavlja se slika čarobnog dalmatinskog otoka s uvalom u kojoj leži potopljena galija.

— Nestrpljivo sam očekivala hoće li ronilac-kradljivac pronaći venecijanski sat na potopljenome brodu. — priznaje Mrkela — A to je samo jedno od uzbuđenja koje očekuje čitatelje.

Novinarka i voditeljica Ana Marušić, moderatorica promocije, također je pročitala knjigu i iskreno ju je pohvalila. Njoj su osobito draga zapažanja na koja je naišla i s kojima se u pravilu mogla suglasiti te opisi koji čine da u glavi vidimo jasne slike, sve jednu ljepšu od druge. Svoje mišljenje, Ana je podkrijepila čitajući jedan kraći ulomak, a njezin krasan, zavodljiv glas dodatno je povećao užitak  ne mnogobrojnim ali mnogo zadovoljnim posjetiteljima.

Na kraju valja napomenuti da se Veronika Santo, skromna kakva jest, ne hvališe svojim znanjem talijanskog jezika i mada ponešto piše na talijanskom, ipak radije i više uživa u stvaranju na našem jeziku, a tako će nastaviti i u budućnosti, za koju se nadamo da će biti puna novih ostvaraja.