Krešimira Mišaka svi manje više poznaju kao pokretača projekta Na rubu znanosti. Ni sama ne znam koliko sam u posljednje dvije, tri godine pogledala podcasta s ovim čudesnim čovjekom, ali prvi put gledala sam ga na sceni.

U sklopu Zadarskog kazališnog ljeta na programu se našla hvaljena predstava Pizza s Krešom, a sam Mišak u ulozi je Robija, dok je "Krešo" njegov prijatelj glumac Robert Kurbaša.

Po motivima iz nezavisnog američkog filma s početka 80-ih godina prošlog stoljeća “Moja večera s Andreom” ova kazališna predstava ponire u tematiku smisla života i naših težnji u potrazi za individualnom srećom.

Zamjena uloga i pomalo Dylan Dogovski prolog, kada nam se Krešo (kao Robi) obraća da nam pojasni kako se nalazi s prijateljem nakon dugo vremena, dala je naslutiti da će to biti jedno elokventno i blago psihodelično putovanje.

Zapravo, mnoge sam fragmente dijaloga prepoznala iz podcasta u kojima je Mišak gostovao, a riječ je naravno o sve popularnijoj formi u vremenu digitalizacije, za nas koji tražimo nešto više od nekoliko zabavnih sekundi contenta!

Daleko od zapadne civilizacije, Kurbaša (Krešo) je imao zanimljivo iskustvo. Upao je u grupu koja je na neki način imala terapijsko djelovanje, kolektivni trans donio mu je neke spoznaje o tome koliko je važno ponovo se vratiti ''djetetu u sebi''.

Predstava je to koja uz dijalog Kreše i Robija, iako se više čini kao intervju - više teksta je na Kurbaši, otvara niz slojeva - poput svijeće kada sporo izgara pa dođe do kraja, niz je "velikih tema". Čovjek je u smrti potpuno sam, kaže Krešo, i zato je važno da se ovaj svijet učini boljim mjestom dok smo u njemu prisutni. 

Bilo je tu i kritike teatra i suvremene opsesije estetikom šoka, potom opservacije o realityjima, trivijalnosti medija, vladajućim elitama.

- Svi su puni bijesa i nezadovoljstva, pucaju. Svi su opsjednuti samo sobom, a vrhunski smo glumci, kazat će Krešo. 

Sama stvarnost više nema jednako značenje kao nekad. Svi se dosađujemo.

Živimo li u Orwellovoj noćnoj mori..? 

Dotaknuli su se prijatelji i muško ženskih odnosa; posebno činjenice da se nakon nekog vremena zaljubljenost pretvara u kolotečinu uz mnoštvo svakodnevnih problema koje treba rješavati.

Kada smo se pretvorili u osobe koje samo dišu i "žive" jedna uz drugu?

Je li dovoljno da nas ispunjava miris prve jutarnje kave i cigarete, znamo li uživati u jednostavnosti, prisutnosti u sadašnjem trenutku?

Na ta i mnoga druga pitanja svatko od nas u publici najbolje zna "Svoj " odgovor!

__________________________

Autor, redatelj i dramaturg: Robert Kurbaša

Igraju: Nika Levak, Krešimir Mišak, Robert Kurbaša

Glazba: Black Coffee

Majstor tona i rasvjete: Bruno Dragoje