U petak, 23.12. u 18:00 u Garaži Kamba bit će predstavljen performans A Poem Unfair, kojemu slijedi predbožićno Kamba druženje. Umjetnički koncept i scenarij potpisuje Luka Kedžo, kostimografiju Barbara Radelja, a performans izvode Laura Brcković, Dora Brkarić, Aneta Grabovac i Ema Šunde.

Sukobi, oni najpamtljiviji, najglasniji, oni koji najviše bole i najduže ostaju, jedan su talog sakupljan kroz mikrosukobe i zamjeranja koji začepljuju komunikacijske kanale i mijenjaju samo tkivo osobe u kojoj se sakupljaju. Oni najveći, postaju prave životne scene, gorke u nastajanju, monumentalne i kazališne u sjećanjima njihovih protagonista. Nasilje je svakako atribuirano određenom dozom perverznog voajerizma, u osluškivanju vriskova iz nečije intime, slušano na ulici, ispod balkona, ili pak emisijama, filmovima i podcastima true-crime žanra koji zadovoljavaju nepresušno žeđanje za onim iskonskim, što žvače sve pred sobom. Emisije poput Wine & Crime, My Favorite Murder ili All Killa No Filla  kao da zadovoljavaju dnevnu dozu unutarnjeg divljaka, koji u uglađenom svijetu ne može reagirati oštricama i pesnicama, pa se smješta pred ekran na kojem se ljudi tamburaju kako bi se, potajno i nepriznato, na trenutak možda našao u psihi osuđivanog. 

Zanimljivo je kako nasilje učestalo dolazi iz naizglednog ekvilibrija u kojem netko pukne neočekivano i ta eksplozija ostavlja krhotine koje obje strane tjednima sakupljaju, a pojedinci samoprozvano ostaju lišeni odgovornosti zbog bazičnog mozga koji ih je preuzeo: "I have no free will", I sang │ As I flew about the murder. . U tom se trenutku događa transformacija sudionika u izobličene varijante sebe, a znanje koje definira intimu postaje oružje za masakr, a svaka trunka zdravog razuma strpana je u neki odjeljak, duboko, u ime vlastite premoći i pobjedničkog plesa nad mrtvim tijelom suparnika.  A Poem Unfair je poema palima na bojišnici ljudskih odnosa, epitaf samome sebi koji je, tamo u žarištu toga sukoba, suočen sa samim sobom postao neprijatelj (samome sebi). Motivacijski momenti za ovu pjesmu sukoba dolaze iz taloga sjećanja starih nasilnih situacija i sadašnje spoznaje da se sukobu zapravo nikada u potpunosti ne može pobjeći. Tu stvorena scena služi kao  reflektivna ploha u kojoj i sudionici i promatrači mogu pronaći vlastite uzorke ponašanja, ali, kao sa svim sukobima, njezino razrješenje može se dogoditi relativno brzo, ali zaborav i liječenje od zadanih udaraca jest proces. Junaci poeme nepoštene možda i prolaze dobro u dinamici uspostave sukoba, njegove eskalacije, prekida i refleksije, nakon čega su slobodni nastaviti dalje, ali koračaju dalje u život u kojem je dodana jedna brazda više.