U četvrtak 17. studenoga, s početkom u 18:00, Ogranak Matice hrvatske u Zadru i Kazalište lutaka Zadar, pred mnogobrojnom zadarskom publikom, predstavili su knjigu Teodore Vigato: "San putujućeg glumca, Zlatko Košta".
Predstavljanje je upriličeno u Maloj dvorani Kazališta
lutaka Zadar, a u povodu Noći kazališta i Dana Grada Zadra. U
programu su sudjelovali, autorica Teodora Vigato, glumica Milena
Dundov i književnik Tomislav Marijan Bilosnić. Voditeljica
programa bila je Jelena Alfirević Franić, mag. philol.
croat.
Tom prilikom pročitano je nekoliko ulomaka koje prenosimo s
dozvolom:
“ZLATKO KOŠTA
ČOVJEK
Zlatko nije bio gord, niti mu je to zvučalo nečim velikim i
važnim. Kako za kavanskim stolom, tako i na pozornici pod
reflektorima, bio je otvoren čovjek, izravan i jednostavan,
ponekad živeći potpuno gol. Pri tom je pazio da nikome ne nanese
kakvu uvredu, bol, kao što nikad javno nije iznosio svoju
skrivenu tragiku. Bio je mudrac svjestan da je istodobno zemlja,
atmosfera i nebo. Bio je pjesnik s vjerom da svijet pripada duhu.
Bio je društven, a tajanstven. Nepovodljiv ni od jedne strane, ne
pokušavajući ostvariti išta za što nije ima dara i interesa. A
sve mu je bilo svečano i čudesno, pa i pozdrav u prolazu.
Zaokupljen svojim mislima svom je srcu nosio nezavidnost. Recimo,
nikad ga nisam vidio revoltirana, ali niti ponižena. Nekonformist
kojemu je sve bilo prolaznost osim živosti, onoga života koji je
satkan od osjećaja. Po svojoj naravi bio je sklon samozatajnom
načinu ophođenja u društvu, da ga se danas upravo toliko više
sjećamo.
GLUMAC
Zlatko nije bio glumac, baš onako kao što to nisu svi veliki
dramski, kazališni ili filmski umjetnici. To nisu ljudi kojima su
potrebite gestikulacije i vika, trud kako prijeći iz jednoga u
drugi čin, briga kako iz uloge u ulogu biti drukčiji, ni u
jednome času nije im potrebna maska, promjena karaktera, jer su
poput glazbenika koji glazbaju na jednoj žici, na struni svoje
duše, svojih osjećaja, uvijek prepoznajući odnose svih zvukova
spremni ih izvesti u svakome času, bilo odvojeno, bilo
harmonično, i sanjivo, i veselo, i tužno. Zlatko je tako na
pozornici, kao i u životu bio prirodan, kod njega se zavjesa nije
ni otvarala, ni zatvarala. Van svoje osobne mašte i umijeća, van
svakodnevne memorije ovoga glumca nije zanimalo išta osim osobnog
karaktera, bez osobnoga značaja. Ništa bez egzistencije. Lutke za
njega nisu bile male ljudske ili životinjske figure iza kojih
stoji nevidljivi umjetnik, već živi stvorovi od krvi, kosti i
mesa, što se potvrdilo njegovim izlaskom na otvorenu scenu. Lutka
se u njegovim rukama ponašala kao i on sam bez lutke. Nije bila
simbol, figura ili sjena, već strast, živo biće koje iskazuje
najistančanije osjećaje, pravu dramu življenja. Toliko o Zlatku
kao glumcu.
PUTNIK
Nikada nigdje Zlatko nije otputovao dalje od sebe. Toliko često
putovali smo zajedno i daleko, ali on nikad nije imao interes za,
recimo, Italiju, Španjolsku, Švicarsku ili Englesku, sva su ta
putovanja za njega predstavljala put u vlastiti karakter, u samu
nutrinu svojega bića u koje je s lakoćom stizao. Promjenu mjesta
gotovo da nije ni zamjećivao, vrijeme u kojemu su se izmjenjivali
prostori Zlatko bi provodio u igri karata, mure, spavanju ili
pjevanju, u duhovitim komentarima, kao da u svom intimnom
prostoru za svojim stolom zabavlja svoje upravo pristigle goste.
Nisu ga zanimali novi svjetovi, ostajao je u sebi, u onome što mu
je bilo poznato, a drugima vidljivo i jasno. Zapravo svijet mu je
izgledao upravo onakav kako se on kao čovjek osjećao u
zadarskoj Varoši.
PILAC
Zlatko je bio anakreontski pilac s lirom. Svaka čaša, nova
pjesma, pa zatim ponovno dok se ne istroši šutljivo vrijeme.
Toliko smo puta pili zajedno, a pijana ga nisam vidio. Iza stola
se uvijek dizao, kao što se ljudi poslije sna dižu iz kreveta. A
svakom novom piću prethodila je nova žeđ, bio je to obred na
razini pričesti. U svakome slučaju transcendentalno, koliko je
dovoljno da se ne osramoti piće. Zato je sa Zlatkom bilo izazovno
piti, pilo se od radosti, u radosti i za radost, dok smo svoj
odraz s dubokom tugom gledali u dnu čaše, uvijek je dižući veselo
jer smo znali što ćemo s njim, kamo je izliti. Zlatkova zdravica
mogla bi se svesti u rečenicu: Biti veselje sebi i drugima, znači
da se može i dalje piti.”
