U okviru "Mjeseca hrvatske knjige" biogradska Gradska knjižnica ugostila je dva spisatelja, dva bratića, Francuza, autora knjige "Isti ćaća".
Iako je naglasak ovogodišnje manifestacije na domaćim piscima,
ovaj dvojac iz Francuske Julien Renoult i Benjamin Edgard, već se
slobodno mogu svrstati u hrvatske spisatelje. Prvo zbog činjenice
što u Hrvatskoj borave već oko šest godina, drugo zbog posla
kojim se bave, a to je novinarstvo, koje ih je i dovelo u našu
zemlju i konačno zbog velike ljubavi prema zemlji ali i njezinim
ljudima koje su upoznali i zavoljeli.
Simpatični Parižani pričali su nam o nastanku knjige, točnije
nastojali dati odgovore na pitanja ravnateljice knjižnice Tihane
Jurišić o nastajanju knjige ali i drugim životnim prilikama i
dojmovima o Hrvatskoj. Primjerice, jezika koji je trebalo dobro
savladati kako bi se na njemu moglo i pisati, što dakako nije
bilo lako, no rezultat pokazuje da je sve moguće. Jer sve se može
kad se hoće, a bratići su baš htjeli! Naravno kada smo prije
nekih šest godina došli u vašu zemlju kao novinari, dopisnici,
nismo ni sanjali da ćemo pisati knjigu i to o Hrvatskoj, na
hrvatskom jeziku. Ali eto, nikad ne reci nikad, jer ne znaš kamo
će te put odvesti, kazali su nam simpatični mladi autori.
Ideja se nametnula sama od sebe, jer radeći kao novinari upoznali
smo mnoge ljude, mjesta i prilike, gledali smo i propitkivali,
kako žive, kako se ponašaju, kako razmišljaju…..puno toga
nastojali smo shvatiti, objediniti i tako je nastalo ovo izdanje.
Za knjigu neki kažu da je sociološki roman hrvatskog društva i u
njoj bez sumnje ima takvih elemenata, no valja ju pažljivo
pročitati, izanalizirati, pa se s time složiti ili ne.
Priča se temelji na korespodenciji, prepisci dvaju prijatelja,
mlađeg Luke i Miljenka koji je vršnjak Lukinog oca odnosno
“ćaće”. Kroz prepisku likovi otvaraju svoje najskrovitije misli,
nezadovoljstva, želje i snove, te na kraju i svoje srce. Ima u
ovoj knjizi puno toga nama bliskog iz svakodnevnog života, jer
kroz druženja i to ona neformalna puno se toga može naučiti,
tvrde autori, a mi se slažemo. Vjerujemo da smo kroz proživljeno,
kažu oni, ali i kroz prikupljene priče o primjerice neizostavnom
ratu, iseljavanju, melankoliji i depresiji…no, isto tako i
svadbama, pečenju rakije, večerama, te sportu, ali i ljubavi,
uspjeli ući u srž društva i da smo pogodili hrvatski mentalitet.
Za sada svakako ostajemo u Hrvatskoj jer zavoljeli smo i zemlju i
ljude, eto ni jezik nije takav “bauk” (kako vi to mislim,
kažete), i čini nam se da smo ga dobro savladali. No,
najdojmljivije je to što je ritam života u cjelini uzevši kod vas
ipak malo sporiji, opušteniji, kazali su nam Julien i Benjamin,
autori knjige “Isti ćaća”, koju svakako vrijedi pročitati. Jer
drago nam je da je da nas vole, razumiju i shvaćaju, onako
istinski……što bi mogao potvrditi citat svima nam omiljenog
Saint-Experya u knjizi “Mali princ”, “Čovjek samo srcem dobro
vidi. Ono bitno očima je nevidljivo”.
