Moderator ovog kazališnog susreta je Doris Babić, a ulaz je slobodan uz ograničen broj sjedala.
HNK Zadar ususret premijere predstave Živka Nižića “A di smo
sad, moja Stoše”, koja će premijerno biti izvedena 28. travnja,
poziva sve zainteresirane na “Kavu s glumcima” koja će se održati
u petak, 23. travnja u maloj dvorani HNK Zadar u 11 sati na kojoj
će redatelj Zoran Mužić predstaviti novu predstavu i otkriti
zanimljivosti iza kulisa.
Zoranu Mužiću ovo je 130. režija do sada. Na Kavi s
glumcima pričat će o svojih 25 godina rada u Zadru, prisjetit će
se predstave našeg kazališta ” Kafeterija” koja je 1996. godine
osvojila brojnu pubilku te se uvijek tražila ulaznica više.
Premijerna pretplata
Autor: Živko Nižić
Režija: Zoran Mužić
Scenografija: John Čolak
Kostimografija: Marija Šarić Ban
Glazba: Ivan Ivić
Inspicijent: Mimi Zadarski
Fotograf predstave: Željko Karavida K&K
Uloge
JASNA ANČIĆ……………………Stoše
DAVOR JUREŠKO………………Šime
ŽANA BUMBER…………………Perka
Premijera: 28. travnja 2021. / HNK Zadar
I ovaj je tekst, kao dramska želja, i mogući kazališni čin,
nastao na zamisli zadarskog teatarskog kreativnog dvojca,
prvakinje Jasne Ančić i ravnatelja Renata Švorinića. Upravo je on
“zazvao” treću pojavu nekakvog zadarskog dijalektalnog i
memorijalističkog, spomenarskog teatra. Ta je sugestija bila u
njegovom uvodnom tekstu knjige u kojoj je tiskana “po zadarski”
prilagođena Stullijeva Kate Kapuralica, pa inercijom određenoga
zanosa i moj autorski tekst Od Foše do Atlantide (moja Stoše!),
oba uprizorena minulih godina pod svjetlima zadarskog
teatra.
Uputa, u ozračju te nove zelje, da tako kažemo, je bila da
budu, žive, samo tri lica u odnosu na deset u Od Foše do
Atlantide. Tom, možda možemo reci, dramaturškom hendikepu, poradi
gašenja većeg broja već stvorenih dramskih karaktera zadarskog
memorijalističkog kaleidoskopa, valjalo je “inventat” prikladni
odgovor, formu. Fokusiranje, a riječ je, dakako, o redukciji,
logično je vodilo na protagoniste iz prva dva teksta, Stošu i
Šimu i najaktivnijeg potomka Perku kao pojavu iz zadarske grupno
slojevite memorije. Pitanje je bilo, kako i na čemu graditi
fikcionalni profil protagonista kao dijela, možemo reci,
trilogije?
Modificiranjem i stvaranjem likova u procesu ukupnog zahvata,
u poticajnim sastavnicama fikcije, stvorena je moguća psihološka
konstanta ovih teatarskih Zadrana – zaratina. Tako su se
nastojala legitimirati ova zadnja tri pars pro toto lica, dakle,
kao persone – simboli. Pokušana je simbioza osobne i kolektivne
memorije oblikovane u prvom redu odgovarajućim autentičnim
idiomom koji je fiksirani refleks nekadašnje socijalno –
sociološke stvarnosti i njene slike. Iz toga se nehotice, ali i
posljedično kreira i identificira fikcionalni psihološki karakter
likova, u ovom slučaju Stoše, Šime i Perke. Njihovo razmišljanje
je u velikoj dozi upravo u svjetlu i moći te fikcionalne i
stvarne paradigmatske zadarsko – mediteranske i idiomatske
memorije. Tako mentalno profilirani, svojom logikom komentiraju
biblijske sadržaje, književnost, povijesne događaje, sadašnjost,
moral.
Oni u svijetu svoje fikcije to rade dinamično i gotovo
kubistički. Ostanu bez daha, stanu, pa se logikom izgubljenosti i
umora pitaju, “a di smo sad?” Tako smo došli do tri usporedna,
tangencijalna monologa toka svijesti, definirana rečenim
sastavnicama koje teatarska lica sargaškim instinktom, poput
jegulja, žele vratiti na ishodište, na ognjište obiteljske
ljubavi, topline veselog skromnog, samodovoljnog, kršćanskog
kruha sa snovima o nebeskoj mȁni u gradu koji ne može nestati na
svom milenijskom putu između stvarnosti i fikcije.
