Šezdeset petogodišnja Nefa Šabanović Karić dobila je nagradu za najbolje debitantsko književno djelo u Bosni i Hercegovini, autobiografski roman „Dok mati vrati dugove“, koji je dijelom napisan na otoku Viru u obiteljskoj kući Nefe i Mehmeda Karića

Tuđmanova ulica prvo se sužava stisnuta ogradama, a potom se naglo širi u dvoru ispred kojega su se još u studenomu kočoperili raspuknuti divlji šipci. Put se dalje lomi pod pravim kutom, pa vijuga zelenim bespućima uz obiteljske kuće, vikendice, okućnice u hladu drveća i uz redove maslina. Šezdeset petogodišnja Nefa Šabanović Karić i njezin šest godina stariji suprug Mehmed Karić, na ovom su mjestu na otoku Viru pronašli svoju oazu spokoja. Kupili su kuću prije 12 godina, jer su uvijek željeli imati teren i kuću za odmor negdje uz more. Sada povremeno žive na Viru, pomalo u užurbanoj bavarskoj metropoli Münchenu. Mir koji je donio otočni ambijent bio je nadahnjujući za gospođu Nefu, koja je dio svojeg književnog prvijenca napisala na Viru. 

- Prije nego smo kupili kuću na Viru, bila je prepuna vlage i gotovo u ruševnom stanju, ali je njezino dvorište bilo poput lijepog parka. Rasuto cvijeće šarenilo se kao tepih, dok je sama kuća bila obrasla s oleandrima. Kada smo je sredili, u njoj sam napisala značajan dio svoje knjige - svjedoči gospođa Nefa. Za knjigu koju je napisala, dobila je nagradu za najbolje debitantsko književno djelo u Bosni i Hercegovini – autobiografski roman „Dok mati vrati dugove“. Nagrada joj je u kolovozu prošle godine uručena u Tuzli, a kada ju je primila, prisjetila se proročanskih riječi svoje učiteljice hrvatsko-srpskog Jovanke Nikolić. Učiteljica je tada rekla: „Imamo pisca u razredu“.

- Bila je divna žena. Vidjela je nešto u meni, znala je uzimati moje sastave i čitati ih pred cijelim razredom. Govorila je kako ću jednog dana postati bosanski pisac. No tko je tada mogao misliti kako ću postati pisac, bilo je to nezamislivo - govori gospođa Nefa. Rođena je pod Konjuh planinom u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini, u mjestu Višća Gornja u gradu Živinicama u današnjem Tuzlanskom kantonu. Tu je udahnula svježi zrak s Konjuha i otkrila pjesnika i pisca u sebi; Nefa u romanu priča o majci i ocu, rodbini, odrastanju, teškom životu i voljenoj planini; svakom kamenu kojega pozdravlja i ljubi, cvijetu, šumskom listu, travki, drvu, potoku i rijeci, ribama i rakovima. „Najradije bih pala na koljena pred tvojom veličinom i poljubila te“, piše Nefa Šabanović Karić.

U takvom je ambijentu Nefa odrasla i pohađala prva četiri razreda osnovne škole, a onda je silom prilika otišla u Tuzlu. Kaže: „Na posao“. Tek je ušla u jedanaestu godina života i pitala se – jer je bilo petoro djece u kući – zašto baš ona mora raditi? No odgovor je bio pred njom: starija sestra pomagala je majci Ajki u oranju i kopanju, stariji brat čuvao je stoku, a mlađi brat i sestra nisu još bili stasali za rad. Obiteljska kuća s nešto malo zemlje nije nudila previše mogućnosti. Konjuh planina ima svoju divlju ćud i ne mari previše za želje smrtnika koji pod njom žive.  

- Morala sam raditi, takvo je to vrijeme bilo i stanje u našoj obitelji. Oca Arifa Šabanovića pokupila je za vrijeme Drugog svjetskog rata vojska Ante Pavelića kada je imao 18 godina. Bio je on lijep, sjajan i pametan mladić, pravi momak za priču sa završenom medresom i znanjem arapskog jezika. Kada se vratio iz rata, bio je drugi čovjek. Potpuno slomljen, samo je plakao i molio boga za oproštaj. Nikad nam nije rekao što mu se dogodilo u ratu. Otac se vremenom razbolio, pa smo mi djeca morali raditi. Ja sam bila dadilja, čuvala sam djecu u Tuzli. Nije mi smetalo što smo bili sirotinja, kao što danas, kada imamo, ne letim nebom. Uvijek sam bila čvrsto na zemlji, ali sam uvijek i pomagala drugima - kaže Nefa. U Tuzli je provela dio djetinjstva, a mladost i najveći dio života u Njemačkoj. Udala se za Mehmeda Karića i otišla 1975. u Hamburg gdje su oboje završili srednju školu. Nefa je potom u Njemačkoj upisala i diplomirala ekonomiju na dislociranom odsjeku Sveučilišta u Zagrebu, dok se Mehmed zaposlio u robnoj kući gdje je kao trgovac vodio riblje odjeljenje. Poslije su zajedno radili 18 godina u istoj trgovini.

- Sedamdesetih godina prošlog stoljeća tražili su se radnici u Njemačkoj, jer je bilo puno poslova na kojima se moglo zaraditi. Bilo je to vrijeme masovnih odlazaka jugoslavenskih radnika u Njemačku, pa je tako i Mehmed otišao. Ja sam udala za njega s osamnaest godina i tri mjeseca. Radila sam, a kada sam upisala fakultet, onda sam još učila noću. Sina sam rodila dva mjeseca nakon obrane diplomskog u Zagrebu - prisjeća se Nefa, koja je sa suprugom u Njemačkoj već 46 godina. Tamo se školovala, zaposlila, radila, rodila kćerke Larisu i Amelu, sina Larisa, dobila unučad Alena, Dina i Saru, brinula o obitelji u Bosni, završila fakultet i punih petnaest godina radila u Crvenom križu u Münchenu nakon preseljenja iz Hamburga. Nije to bilo lako iskustvo. Druga zemlja, drugi jezik, nepoznati ljudi i običaji. Pjesnikinja u Nefi kaže da i sunce nekako drukčije sja u Njemačkoj. Kada se rasplamsao rat u Jugoslaviji, Nefa i Mehmed primili su 36-ero ljudi u svoj stan. Kako su jedni dolazili, drugi su odlazili, nebitno koje vjere i nacije. Njihov stan u Münchenu bio je konačište za nesretne.

- Imali smo puno prijatelja u Bosni i Hercegovini. Tko god je došao kod nas u Njemačku, pobjegao je od rata, a najviše žene i djeca. Kako ih ne primiti? - pita se Nefa.

Brinuti se o drugima čovjeku uđe u krv. Gospođa Nefa najbolje zna što to znači. Kad joj se majka razboljela, svakih 14 dana odlazila je iz Njemačke autobusom u Bosnu i Hercegovinu kako bi pomagala bratu i nevjesti i skrbila o majci.  

- Možda se takav treba roditi, a možda je to sudbina ili splet okolnosti. Onda ti uđe pod kožu, uđe u krv - pokušava Nefa odgonetnuti okolnosti u kojima je njezina svakodnevna briga o drugima postala životna misija. A onda se razboljela. Nizak tlak s puno napornog rada bez odmora uzeli su danak u zdravlju. Završila je u bolnici, i to ne jednom. Napokon je usporila, ali je tada pokušala shvatiti što će dalje. Na pisanje knjige nagovorila ju je kćerka. Bilo je to prije pet godina, kada je odlučila ispričati svoju životnu priču.

- Kćerka se bojala da ću pasti u depresiju, jer sam uvijek bila aktivna, a onda sam odjednom morala potpuno stati. Kupila mi je prekrasnu bilježnicu za pisanje, ali je prošlo dosta vremena dok napokon nisam počela pisati. Opisala sam svoj život, odrastanje, lijepe i tužne uspomene - kaže Nefa. Igrom slučaja, preko Nefine tete, bosanskohercegovački pisac Safet Berbić saznao je za postojanje rukopisa i ponudio Nefi da napiše roman o njezinom životu. Iako je bila polaskana znatiželjom poznatog pisca, Nefa je ipak odlučila svoju životnu priču zadržati u vlastitim spisateljskim rukama.

- Tri godine sam pisala. Plakala sam i smijala se. Kada je Safet pročitao rukopis, kazao je da se mora objaviti - prisjeća se Nefa. U međuvremenu su se poklopile i druge sretne okolnosti. Za rukopis je saznao i Šimo Ešić, hrvatski i bosanskohercegovački dječji pjesnik, dramski pisac, novinar i izdavač. Njegova izdavačka kuća Lijepa riječ iz Tuzle dala je zeleno svjetlo za štampanje, no predstavljanje već otisnute knjige odgodilo se zbog koronavirusne krize od planiranog travnja 2020. na neko neodređeno vrijeme. Tako je roman „Dok mati vrati dugove“ propustio predstavljanje i Internacionalni sarajevski sajam knjiga, no zato su brzo zaživjele online narudžbe. Mehmedova sestra Ševala Aljić imala je u svojim rukama knjigu prije nego sama autorica.

- Bila sam kao siroče bez svoje knjige. Napokon sam dobila četiri primjerka koje mi je Berbić iz Bosne poslao u Njemačku - kaže Nefa koja je krajem kolovoza ove godine napokon dočekala i predstavljanje knjige u Tuzli.

- Bilo je vrlo emotivno. Tada mi je još rečeno da sam dobila godišnju nagradu za najbolji debitantski roman. Nisam znala gdje sam od uzbuđenja - dodaje bosanskohercegovačka spisateljica. Autobiografski roman Nefe Šabanović Karić „Dok mati vrati dugove“ izaziva, kažu pjesnici, suze i stezanje duše. To je ispovjedni roman koji otkriva dramu djeteta i potresno ponire u ljudsku dušu. Nije ga lako čitati, ali tako je to s istinom. Nefa piše:

Riječi izgovorene šapatom najglasnije su.

- Utuši je, ne mogu ja više djece hranit' – govorila je moja majka – utuši je.

- Neću ja griješit' dušu, grehota je. Curica ti je ko ćutuk. Fala Bogu, ispaćna je. Vidi, ima noge, ruke i sve prste – govorila je neka druga žena, također šapatom.

Ovaj drugi glas bio je glas babe Ramize. A ona je tu samo kad se rodi beba. Ramiza je najtraženija babica u selu. Nema ko drugi biti. A bila je, kako je moja mati govorila, i moja baba.