Hrvatski književnik i akademik Nedjeljko Fabrio umro je u subotu ujutro u Rijeci u 81. godini, potvrđeno je Hini u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (HAZU).
Fabrio je rođen u Splitu 1937. godine, a Hrvatski jezik i
južnoslavenske književnosti te talijanski jezik i književnost
diplomirao je 1961. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Radio u riječkim kulturnim ustanovama , Narodnom sveučilištu,
časopisu Riječka revija, HNK-u Ivana pl. Zajca, mjesečniku Kamov,
a od početka 1970-ih živi i djeluje u Zagrebu (urednik Dramskoga
programa Hrvatske televizije, predavač na Akademiji dramske
umjetnosti).
Nedjeljko Fabrio redoviti je član HAZU-a, bio je predsjednik
Društva hrvatskih književnika od 1989. do 1995. godine, te je
dobitnik državne Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo
2007. godine.
Fabrio se u hrvatskoj književnosti najprije javio kao pjesnik i
novelist, zatim kao dramatičar, a sredinom 1980-ih i kao
romanopisac. U dramskom dijelu Fabrijeva opusa prevladava
povezivanje povijesnih tema i suvremenih iskustava, najčešće u
obliku sukoba između istaknutoga pojedinca i svjetovne ili
duhovne vlasti (‘Reformatori’, 1967.; ‘Admiral Kristof Kolumbo’,
1968.; ‘Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših
gospara?’, 1969.; ‘Meštar’, 1970.; ‘Kralj je pospan’, 1971.;
‘Magnificat’, 1978.).
Njegov se novelistički postupak (‘Partite za prozu’, 1966.;
‘Labilni položaj’,1969.; ‘Lavlja usta’, 1978.; ‘Izabrane
pripovijetke’, 1990.) temelji na dotjeranosti jezične izvedbe,
eksperimentiranju oblikom i vještom fabuliranju koje se podudara
s postmodernističkim tendencijama.
Postmodernistička je poetika i u temelju Fabrijevih romana.
Romani ‘Vježbanje života’ (1985.) i ‘Berenikina kosa’ (1989.)
pripadaju odvjetku postmodernističke historiografske metafikcije
i hibridne su strukture u kojima se prepoznaju sastavnice
povijesnog i obiteljskoga (genealoškog) romana te romana o
sazrijevanju.
U romanu ‘Smrt Vronskog’ (1994.) Fabrio također tipično
postmodernistički miješa uvjetne razine tekstualne zbilje i
fikcije. Roman ‘Triemeron’ (2002.), određen kao »treći dio
Jadranske duologije«, pretiskan je 2005. s ‘Vježbanjem života’ i
‘Berenikinom kosom’ pod skupnim nazivom ‘Jadranska trilogija’.
Središnji su predmet Fabrijeve književnopovijesne,
književnokritičke i prevoditeljske djelatnosti
hrvatsko-talijanski dodiri. Zanima se temama iz povijesti
talijanske književnosti, posebice sustavno piscima (F. Tomizza,
S. Slataper) koji su podrijetlom, zavičajno i tematski vezani uz
hrvatski prostor, fenomenom tršćanske književnosti te njezinim
vezama sa slavenskim svijetom (‘Apeninski eseji’, 1969.;
‘Štavljenje štiva’., 1977.).
Fabrio je adaptirao i niz proznih djela za kazalište i
televiziju, priredio antologiju talijanske pripovijetke
‘Posljednji dio puta’ (1984.), prevodio djela C. Goldonija, L.
Pirandella, A. Moravije, Slatapera i drugih talijanskih pisaca, a
objavio i nekoliko knjiga ogleda i kritika o književnim,
općekulturnim, kaz.ališnim i glazbenim temama (‘Odora Talije’,
1963.; ‘Kazalištarije’, 1987.; ‘Koncert za pero i život’,
1997.; ‘Maestro i njegov šegrt’, 1997.; ‘Ruža vjetrova:
sjeverojadranski i drugi eseji’, 2003.; ‘Orfejeva djeca’, 2008.).
