Književnica i kolumnistica bez dlake na jeziku, Vedrana Rudan, novi je tekst posvetila zadarskim dragovoljcima: "Na portalima sam vidjela izmasakrirano tijelo mlade Zadranke. Djevojka ima osamnaest godina. Razbio ju je vaš sugrađanin pred očima vaših sugrađana..''. Prenosimo tekst u cjelosti!
”Dragovoljci Domovinskog rata jedini su naši pravi borci za Dom
i Boga i Hrvate. Kako su samo hrabro usred Zagreba podigli šator
da bi svima nama koji, ili ne znamo ili smo zaboravili gdje smo
bili ’91., objasnili gdje živimo. Saznali smo da je Hrvatska
sranje od zemlje zato što u njoj jadno žive dragovoljci
Domovinskog rata koji su za ovo ginuli, dali ruke, noge, oči, um.
To bi im trebalo priznati, to bi im trebalo platiti.
Prijetili su plinskim bocama, dizanjem u zrak ovoga ili onoga dok
u ovoj zemlji ne pobijedi pravda. Demokracija je kad iz pokradene
domovine za koju si se borio dragovoljno izvučeš privilegija još
i još i mirovine još i još. Zašto se zoveš “dragovoljac”, a ne
plaćenik pitaj boga. Po meni, tko sam ja, pravi heroji su samo
mrtvi heroji, jebeš bukače kojima nikad dosta love.
Jebeš i mene jer sam nebitna i nikoga nije briga za moje teze, da
sam bitna sjedila bih u Saboru, pričala pizdarije, dobivala
povoljne kredite, urlala protiv cijepljenja, imala pravo na
besplatan stan u Zagrebu, na slobodne vikende koji traju
mjesecima, na laprdanje u udarnom terminu Hrvatske televizije. Da
se razumijemo, vi i ja. Poznajem ja mnoge dragovoljce, prijatelji
su mi, koji se nisu borili za ovo, koji znaju gdje su bili ’91. i
to nisu naplatili. Moji prijatelji dragovoljci nisu lovci na
mirovine i privilegije, oni su već neko vrijeme sretni roditelji
djece koja su pobjegla iz sranja za koje su se dragovoljno borili
njihovi očevi.
Nakon predugog uvoda krećem prema temi. Ipak, još jedna
digresija. Rijetki sam ja davež. Reći ću vam, da ne bude zabune,
gdje sam ja bila devedeset i neke. Na riječkoj rivi. Razgovarala
sam sa vozačem ogromnog autobusa. Stigao je iz Zadra. Vojna
policija je znala da su mnogi dečki u najboljim godinama
devedeset i neke pobjegli iz Zadra i sakrili se u Rijeci.
Nije im se dragovoljčilo. Istovremeno se 90% pozvanih Primoraca
odazvalo pozivu Domovine i krenulo braniti Zadar koji se tada
zvao “Bežigrad”. Onaj se veliki autobus vratio prazan u grad u
kome danas, sigurna sam, živi nekoliko tisuća dragovoljaca.
Dragi zadarski dragovoljci, vama pišem.
Hrabri ste, glasni ste, danas spremni na ratovanje onako kako to
’91. niste bili, s vremenom, valjda, čovjek progleda. Zašto vam
pišem?
Na portalima sam vidjela izmasakrirano tijelo mlade Zadranke.
Djevojka ima osamnaest godina. Razbio ju je vaš sugrađanin pred
očima vaših sugrađana, zakon mu ništa ne može. Na njegovoj je
strani Država za koju ste se vi, je li, borili. Djevojčica je kći
vašeg kolege koji se ubio. Dragovoljno je Domovini poklonio i
srce i dušu, a ona mu je dala…Neću reći što jer ga poštujem.
Dragi zadarski dragovoljci, evo prilike. Krenite i pokažite da
ovo nije zemlja za koju ste se borili. Djevojčica je
izmasakrirana uz blagoslov vaših sugrađana gadova koji su zločin
šutke gledali usrani od divljaka koga već godinama štiti
Domovina. Dragi dragovoljci zadarski, u Domovini za koju ste se
vi dragovoljno borili zločincu je omogućeno da usred bijelog dana
glavom djevojčice, glavom kćeri vašeg suborca, razvali zahodsku
školjku. Gad je trenutno u pritvoru. Koliko se ja razumijem u
hrvatsko pravosuđe ova djevojka neće biti posljednja koja će
nakon susreta s njim ostati ležati mrtva ili polumrtva u nekom
zahodu.
Kužite moju poruku? Domovina se može braniti i obraniti na tisuću
načina. Podsjećam vas, žrtva je dijete vašeg suborca koji je dao
život za ono u čemu nije mogao živjeti. Gad će izaći iz pritvora.
Sačekajte ga.
Učinite nešto za svoju i duše oca, majke i jadne djevojčice. I vi
i ja znamo da Pravda u Hrvatskoj ne stanuje u sudnici, a bejzbol
palica može učiniti čuda u rukama heroja Domovinskog rata.
Ej, dečki, budite malo i heroji domovinskog mira. Iduća će mlada
Zadranka biti vaša kći.”
