U ponedjeljak, 4. lipnja u dvorištu Gradske knjižnice Zadar (alternativno u Multimedijalnoj dvorani u slučaju kiše) s početkom u 19 sati svoj prvi roman "Živi mi se" predstavit će Ingrid Divković.
Živi mi se je roman u
kojem Ingrid Divković razdragano i
velikodušno, kako samo ona to zna, uzvikuje da život jest ljubav
i da istinski žive samo oni koji vole.
Tri žene različite dobi, podrijetla i sudbina s jednom
zajedničkom željom – voljeti. Živi mi se je
roman u kojem Ingrid Divković razdragano i velikodušno, kako samo
ona to zna, uzvikuje da život jest ljubav i da istinski žive samo
oni koji vole.
U romanu Živi mi se tri su
junakinje čiji je odnos na prvi pogled činovnički definiran –
udomljena tinejdžerica, udomiteljica i odgojiteljica – što u
početku otežava iskazivanje autentičnih emocija, da bi se do
kraja romana, kao i u životu, pokazalo kako su zadani odnosi
idealni za oblikovanje uloga koje su morale odigrati.
Elena je žena u kasnim tridesetima čiju sreću u braku narušava
samo neostvarena želja za djetetom, stoga prazninu koju osjeća u
samotnim večerima nastoji ispuniti vinom.
Naida je odgajateljica u domu i pokorno prihvaća sve što joj
život nosi, nesebično dajući svoju ljubav domskoj djeci, da bi u
dirljivom raspletu ispovjedila kaznu kojom ju je žigosala
sredina.
Ana je tinejdžerica bez roditelja, na pragu djevojaštva, željna
slobode, doživljaja i obećanog leta u koji hrli bijegom i gotovo
nadrealnim noćenjem u kući bijelih prostorija okruženoj vrtom i
kamenim skulpturama.
Sve tri svjesne su svoje moći da vole i teže ostvarenju svoje
ljubavi.
Simbolika leptira, njegovih krila, leta i slobode koju osvaja
metamorfozom iz gusjenice u kukuljici, motiv je koji se
kroz Živi mi se provlači poput refrena. Leptir
podsjeća na nužnost promjene koju treba prihvaćati s povjerenjem,
kao što je prihvaća leptir, kojem će krila narasti kako bi tri
dana letio zbog ljubavi. Let, ali i ranjivost leptira, dobiva
novo značenje kad u Elenino susjedstvo doseli “dijete-leptir”.
Osim blogerskog “ja” i životnih putokaza, Ingrid Divković u
romanu je zadržala i prepoznatljiv, romantičan stil svog pisanja.
Njezina je rečenica ženstvena, emotivna, donekle patetičnog,
povišenog tona, često u poetskom aoristu, čime se odmiče od
prevladavajućeg izvještajnog izraza, ali pritom ne strada
intenzitet doživljaja.
Sve su to dovoljni argumenti za tvrdnju da je Ingrid Divković
romanom Živi mi se, poput leptira, prošla kroz
preobrazbu iz blogerice u spisateljicu koja piše romane.
Romanopisca, zasad ćemo reći, dok se, upravo zahvaljujući
autoricama poput nje, ne ustanovi prikladnija riječ u hrvatskom
jeziku.
