I ovaj je tekst, kao dramska želja, i mogući kazališni čin, nastao na zamisli zadarskog teatarskog kreativnog dvojca, prvakinje Jasne Ančić i ravnatelja Renata Švorinića.

Upravo je on "zazvao" treću pojavu nekakvog zadarskog dijalektalnog i memorijalističkog, spomenarskog teatra. Ta je sugestija bila u njegovom uvodnom tekstu knjige u kojoj je tiskana "po zadarski" prilagođena Stullijeva Kate Kapuralica, pa inercijom određenoga zanosa i moj autorski tekst Od Foše do Atlantide (moja Stoše!), oba uprizorena minulih godina pod svjetlima zadarskog teatra.

Uputa, u ozračju te nove zelje, da tako kažemo, je bila da budu, žive, samo tri lica u odnosu na deset u Od Foše do Atlantide. Tom, možda možemo reci, dramaturškom hendikepu, poradi gašenja većeg broja već stvorenih dramskih karaktera zadarskog memorijalističkog kaleidoskopa, valjalo je "inventat" prikladni odgovor, formu.

Fokusiranje, a riječ je, dakako, o redukciji, logično je vodilo na protagoniste iz prva dva teksta, Stošu i Šimu i najaktivnijeg potomka Perku kao pojavu iz zadarske grupno slojevite memorije. Pitanje je bilo, kako i na čemu graditi fikcionalni profil protagonista kao dijela, možemo reci, trilogije? Modificiranjem i stvaranjem likova u procesu ukupnog zahvata, u poticajnim sastavnicama fikcije, stvorena je moguća psihološka konstanta ovih teatarskih Zadrana - zaratina.

Tako su se nastojala legitimirati ova zadnja tri pars pro toto lica, dakle, kao persone - simboli. Pokušana je simbioza osobne i kolektivne memorije oblikovane u prvom redu odgovarajućim autentičnim idiomom koji je fiksirani refleks nekadašnje socijalno - sociološke stvarnosti i njene slike. Iz toga se nehotice, ali i posljedično kreira i identificira fikcionalni psihološki karakter likova, u ovom slučaju Stoše, Šime i Perke. Njihovo razmišljanje je u velikoj dozi upravo u svjetlu i moći te fikcionalne i stvarne paradigmatske zadarsko - mediteranske i idiomatske memorije.

Tako mentalno profilirani, svojom logikom komentiraju biblijske sadržaje, književnost, povijesne događaje, sadašnjost, moral. Oni u svijetu svoje fikcije to rade dinamično i gotovo kubistički. Ostanu bez daha, stanu, pa se logikom izgubljenosti i umora pitaju, "a di smo sad?" Tako smo došli do tri usporedna, tangencijalna monologa toka svijesti, definirana rečenim sastavnicama koje teatarska lica sargaškim instinktom, poput jegulja, žele vratiti na ishodište, na ognjište obiteljske ljubavi, topline veselog skromnog, samodovoljnog, kršćanskog kruha sa snovima o nebeskoj mȁni u gradu koji ne može nestati na svom milenijskom putu između stvarnosti i fikcije.

Predstava “ A di smo sad, moja Stoše” bavi se sentimentom, memorijom, obitelji, ljubavlju i poviješću Zadra. Predstava je namijenjena Zadru i prijateljima Zadra. Nadam se potaknuti pozitivne emocije, pletući pletenicu između jedne obitelji i Zadra gdje se podrazumijeva da se to odnosi na bilo koju obitelj. Tako nastaje, neraskidiva , isprepletena, čvrsta veza između obitelji i grada. Sva tri lika su arhetipska, oni su vječni.