Kazalište lutaka Zadar ima novu predstavu. "Nikomu pravo" u režiji Ane Prolić najmlađa publika može pogledati u nedjelju, 25. ožujka u 11 sati, a premijera je u ponedjeljak 26. ožujka u 20 sati.
Priču o premetanju po magarcu igraju:
Juraj Aras – u ulozi magaraca/ tumača
Sanja Zalović – u ulozi mame
Dominik Karakašić – u ulozi sina
Irena Bausović – u ulogama: starica u napuštenom selu,
zabrinuta građanka, djelatnica, graničar, aktivist
Anđela Ćurković Petković – u ulogama: starica u napuštenom
selu, zabrinuta građanka, djelatnica, graničar, aktivist
Tamara Šoletić – u ulogama: starica u napuštenom
selu, zabrinuta građanka, djelatnica, graničar, aktivist
Radojka Kozulić – u ulozi inspicijentice
Robert Košta – u ulozi scenskog majstora
Izrada scenografije: Robert Košta
Inspicijentica: Radojka Kozulić
Majstor scene: Robert Košta
Izrada kostima: Nataša Perović
Tehničar tona i rasvjete: Marin Bakmaz
Stolar: Marijan Nižić
Ovo je jako važna priča.
Ovo je priča o tome kako je teško biti i ostati svoj.
Ali i o tome kako je to moguće. Ovo je priča o
slobodi.
Ovo je i priča o tome kako je bitno čuti i poštovati tuđe
mišljenje, ali i o tome kako valja sačuvati, obraniti i poštovati
i svoje.
Priča je ovo o tome kako postoji više načina putovanja na
magarcu ( i s magarcem). I o tome da su svi načini jednako pravi
(ili jednako krivi), ovisno iz kojega ih se kuta gleda. Dakle,
priča o slobodi.
Ovo je priča o tome kako je lako suditi i osuditi. I o tome
kako je lako prihvatiti osudu. Dakle, o slobodi.
Ovo je priča o mami, sinu, magarcu i njihovom putovanju kroz
sela, gradove, polja. O putovanju zbog putovanja. O putovanju
zbog iskustva.
Ovo je priča i o muhama koje zuuuje, dosadne su i guraju svoj
nos tamo gdje im nije mjesto. I o repu koji ih tjera. O repu koji
brani od ugriza. Dakle, o slobodi.
Ovo je jako važna priča.
Nastalo prema motivima narodne priče, Nikome pravo govori o
želji da se udovolji okolini, pa i “cijelome svijetu”, kako
bi se zadobila tuđa naklonost, potvrda o ispravnosti, te stvorio
osjećaj prihvaćenosti, pri čemu dolazi do potiskivanja i
odbacivanja vlastitih želja i stavova, a u konačnici i same
osobnosti.
U vremenu u kojemu smo sa svih strana napadnuti agresivnim
“odredbama”- kako treba izgledati, kako se ponašati, kako treba
misliti, kako provoditi vrijeme, koju vrstu jogurta treba piti –
a koje nastojimo ispuniti kako bi se – po tuđim mjerilima –
ostvarili, bili uspješni i sretni, ukalupljeni, uklopljeni i
potapšani po ramenu, valja se podsjetiti do koje mjere
poništavamo sami sebe. Jer, kako god okrenuli, nekomu neće biti
pravo.
Ana Prolić
