Prvi paški povijesni roman “Ružarij nane Jerke” autora Iva
Fabijanića predstavljen je u Kneževom dvoru u Pagu. Zanimanje
građana za Fabijanićev literarni prvijenac bilo je iznimno, a
klapa Sol koja je bila gost promocije dodatno je pobudila
emocije. Kao moderator nastupila je Ana-Marija Fabijanić, u
kazališnim krugovima poznatija kao Ane Paška, koja je paškoj
javnosti roman predstavila kao autobiografsku fikciju što znači
da biografski podaci autora, ali i likova služe kao literarni
materijal kojim se gradio roman i od njega stvarala fikcija.
Ono što je karakteristično je upravo nepostojanje jasne granice
između istine i fikcije što je autor postigao koristeći formu kao
dominantnu pripovjednu formu. Paralelno s prvim licem nane Jerke
koja piše svoje dnevnike, u prvom licu pojavljuje se i njen
praunuk Ivan Kaurloto kao neka vrsta komentatora koji propituje
“ona” i današnja vremena, istovremeno i besmislenost ratovanja te
ideoloških opredjeljenja.
“Autor, spisateljski zrelo i stilski privlačno, u slojevima niže
– baš kao da prebire ona zrnca na ružariju – intimu jedne
konkretne osobe, njena emotivna stanja, životne radosti,
neizvjesnosti i nedaće s kojima se susretala i koje su je u
životu sustizale, sudbinu njezinu i njezinih životnih suputnika,
obiteljskih i prijateljskih. Istodobno, tijek priče, rekao bih
opet s istančanim spisateljskiim osjećajem za dinamičnost
teksta – prekida povremeno povratkom sebi i svojim mislima,
svojim temama, svojim posebnim zrncima koje dodaje onome istome
ružariju, držeći tako čitatelja u svojevrsnoj napetosti i
znatiželji da čitati knjigu nastavi dalje – bez prekida”, rekao
je Ivo Palčić koji je bio među prvim čitateljima “Ružarija nane
Jerke”.
Ivo Fabijanić paškoj je javnosti dobro poznata osoba. Obnašao je
dužnost gradonačelnika i saborskog zastupnika u Račanovoj vladi,
bio je ravnatelj osnovne škole te je zasigurno najpoznatije lice
paškog SDP-a, a Pažani ga znaju i kroz udruge kao aktivnog
sudionika u gotovo svim sferama gradskog života Paga.
“Ideja da složim priču o prošlosti našeg grada prvi put se u meni
javlja osamdesetih godina, negdje u vrijeme mog povratka u rodni
grad. Primijetio sam tada da naša djeca imaju malo znanja o
prošlosti našeg grada i otoka. Već u to vrijeme, ali i kasnije,
mnogi vrijedni Pažani i drugi zaljubljenici u ovaj grad i otok,
prije svega ljudi od povijesne struke i vješti u pisanoj riječi,
izdali su nekoliko povijesnih osvrta. To su Granić, Portada,
prije svih Suić pa Ivo Oštarić. Nekoliko simpozija povodom važnih
obljetnica Grada sabralo je vrijednu povijesnu građu iz prošlosti
našeg zavičaja. Usprkos tomu, većina građana ostala je povijesno
nedovoljno osviještena. Pripisivao sam to zahtjevnijoj
čitljivosti stručnih povijesnih radova i nedovoljnoj znatiželji
potencijalnih čitatelja. Prije nekoliko godina uhvatio sam malo
vremena i volje da na jedan jednostavan, čitljiv način pokušam
dio te povijesti ponuditi svojim sugrađanima. Forma ovakvog
romana kroz čiju fabulu mogu ukomponirati važne povijesne
trenutke činila mi se dobrim rješenjem. Odabrao sam razdoblje 20.
stoljeća kao izuzetno dramatičnog, i ne tako davnog vremena,
kojem su neki od nas još svjedočili. Da li sam u tome uspio,
odredit će čitatelji”, objasnio je Fabijanić kako je nastao
“Ružarij nane Jerke”
O tome gdje je granica između povijesne i autobiografske
stvarnosti i fikcije u njegovom romanu, odnosno što čitatelj
treba prethodno znati kada u ruke uzme “Ružarij”, autor je
istaknuo:
“Ovaj roman nije biografski, a još manje autobiografski.
Obiteljski je jedino u smislu što prati generacije jedne paške
obitelji. Ovaj roman posvećen je gradu Pagu. Radi dramatike
teksta glavnu junakinju pronašao sam u mojoj pokojnoj nani Jerki,
Lastovki, čiji me je život impresionirao. Među likovima iz
“Ružarija” čitatelj ne bi trebao tražiti stvarne osobe. Istina je
da sam nekim likovima podario imena ovdašnjih ljudi i nadam se da
mi neće zamjeriti. Pa tako u knjizi ni ja nisam ja, Ivo
Fabijanić, već Ivan Kaurloto. Mogli bi reći da likovi nisu
autentični, ali jesu autohtoni. Jedini stvarni likovi su Antonio
Danieli i Jure Grašo kao istinski junak tog burnog razdoblja.
Čovjek koji je svojom žrtvom zaslužio mjesto u srcima Pažana i
koji jest moralni uzor ovog grada. Nepošteno je da o tom čovjeku
tako malo znamo, ali još je žalosnije što je njegov čin
prepušten zaboravu.”
S obzirom da slobodno možemo reći da naše društvo i dan danas na
neki način osjeća posljedice događanja u 20. st., prvenstveno u
smislu podjela, na neizbježno pitanje smatra li da je njegov
roman odraz njegovog svjetonazora, Fabijanić je odgovorio:
“Naravno da sam u sadržaj utkao i svoja uvjerenja i shvaćanja
svijeta. Da sam pokušao shvatiti, ali i dati odgovore na svu
slojevitost ljudskih odnosa u srazu oprečnih ideologija koje su
prohujale ovim prostorima testirajući ljudskost, ali i pobuđujući
najniže strasti koje mogu opčiniti čovjeka. Htio sam izbjeći
stereotipnost tumačenja pojedinih razdoblja, obojeno ideološkim
bojama, što nam se i danas, nažalost, događa od strane
kvazipovjesničara i nekritičnih, ideološki zadojenih,
frustriranih pojedinaca i grupa koji svjesno i nesvjesno razaraju
ionako krhko nacionalno biće našeg malobrojnog naroda.”
