Knjigu "Hrvatska Aleksandrida - Kasni odjek jednoga srednjovjekovnog romana", koju su prema tzv. "Derečkajevu rukopisu" s početka 17. stoljeća priredili Eduard Hercigonja i Marija-Ana Dürrigl, objavila je Matica hrvatska.
Autorica uvodne studije Marija-Ana Dürrigl ističe kako se među
malobrojnim proznim djelima srednjovjekovne hrvatske književnosti
svjetovna karaktera, književnom vrijednošću, sadržajem, kasnijim
utjecajem i recepcijom izdvaja Aleksandrida, odnosno hrvatska
preradba djela o doživljajima Aleksandra Velikoga.
Poetika i stil toga djela koje izvorno potječe iz helenističke
tradicije, obilježeni su tipičnim značajkama srednjovjekovne
dvorske literature i viteškoga romana, usmjerenih ponajprije na
čitateljski užitak, napominje Dürrigl i dodaje kako se u
Aleksandridi spajaju roman, specifičan putopis, avanturistički
roman, pisma, kronika, povijest, vizije, disputi, refleksije i
sentencije, poučni elementi, fantastika i dr.
Ocjenjuje kako se među među temeljnim romanesknim osobinama
zatječu elementi nevjerojatnoga, raznih pretjerivanja i
naivnosti te naglašava kako je u ovom djelu važno i prodiranje
fikcionalnosti u pripovijedanje.
Tematiziraju se, navodi Dürrigl, odana ljubav, nepokolebljive
vrline, iznimne osobe (vojskovođe, kraljevi i carevi, čarobnjaci,
proroci, filozofi, vitezovi…), a pozornost na jezičnim ukrasima,
čudesnim događajima i nevjerojatnim pothvatima junaka.
U romanu se hvali vladar, ističu zasluge, opisuju vojni pohodi,
bitke, ali i gozbe te turniri, piše Dürrigl i tvrdi kako
“Aleksandrida” spada među najljepša djela preuzeta iz naše
srednjovjekovne tradicije po maštovitosti, po razvijenosti fabule
i digresijama, po uzbudljivim pustolovinama i veličanstvenim
osvajanjima.
Dürrigl smatra kako je Ivan Derečkaj, koji je prepisao ili
preradio starije djelo, posrednik jednoga omiljenog
srednjovjekovnog djela kasnijoj publici – pa i nama danas.
Ocjenjuje kako romani kao što je ovaj nisu tek prežitci
literature koja je zabavljala publiku u davno prošlim vremenima.
“Možda suvremenom čitatelju geografski prostor u koji
Aleksandrova vojska prodire – Babilon, Perzija, Indija – više
nije egzotičan, međutim, način oblikovanja teme može otvoriti
prozorčić u estetski i duhovni prostor jednoga davnoga vremena i
u tome čitatelj može naći neku egzotiku, pa čak i uzbuđenje.
Eduard Hercigonja u Tekstološkim napomenama ističe kako je ovaj
tekst romana o Aleksandru zapisan izvorno u tzv.
“Derečkajevu rukopisu” s početka 17. stoljeća.
Rukopis nije u potpunosti objavljen, objavljena je transkripcija
cjelovitoga teksta “Priče o premudrom Akiru”, napominje i
dodaje kako se rukopis čuva u zbirci rijetkosti Nacionalne i
sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
Knjiga “Hrvatska Aleksandrida – Kasni odjek jednoga
srednjovjekovnog romana” (230 str.) podijeljena je u šest
poglavlja – uvodna studija Marije-Ane Dürrigl, napomene uz
transkripciju, Roman o Aleksandru Velikom prema Derečkajevu
rukopisu, tumač imena i naziva, rječnik i bibliografija.
