Verdijeva opera Moć sudbine premijerno će biti izvedena u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu Split 23. studenog.
Pod ravnanjem maestra Ive Lipanovića, a u redateljskom viđenju
Dražena Siriščevića, pjevačku reprezentaciju uprizorenja
veličanstvene Verdijeve partiture čine: Daniela Schillaci u ulozi
Leonore, Zoran Todorovich kao Don Alvaro, splitski nacionalni
prvak Ivica Čikeš kao Otac Gvardijan, legendarni hrvatski
basbariton Giorgio Surian kao Don Carlo di Vargas, te u ulozi
ciganke Preziosille, splitska prvakinja opere Terezija Kusanović,
uz ostale soliste, Zbor, Orkestar i Balet HNK Split.
Verdijeva sudbinska opera i njezino “prokletstvo priče” uvijek je
budila posebna osjećanja i kod brojnih naraštaja glazbenih
umjetnika. Kod jednih neobjašnjiv strah, a kod drugih neodoljiv
izazov. Slavni američki bariton Leonard Warren, na jednoj je
izvedbi pao kao pokošen i izdahnuo na pozornici njujorškoga
Metropolitana. Luciano Pavarotti, cijeloga života odbijao je
pjevati u toj operi, a njegov veliki prethodnik Enrico Caruso
naprotiv, strasno je uživao u svakome nastupu. Na pozornicu
splitskog teatra ovaj se veliki operni naslov pojavljuje po drugi
put. Od prethodne i do sada jedine premijere prošlo je punih 50
godina.
Redatelj Siriščević, čija je ovo treća operna režija u produkciji
splitske Opere ovako je sažeo svoja razmišljanja o zahtjevnom
naslovu:
“Najčešće izgovorena, štoviše, ispjevana riječ u ovome djelu
Giuseppea Verdija nije LJUBAV nego RAT. “Živio rat, rat je lijep”
– ori se i kliče čak tridesetak puta samo u jednome činu opere.
Zašto? Nije li besmislen svijet u kojemu se naš život svodi na
rat? Jest, upravo zato nas Verdi i dovodi k svijesti! Ali mi i
dalje živimo takav svijet. Kao što su ga živjeli naraštaji prije
nas.
Od praizvedbe Verdijeve opere Moć sudbine u Sankt
Peterburgu 1862. godine ništa se nije promijenilo.
Neke su ratne rane još svježe, a neke se upravo ovoga trenutka
negdje otvaraju! Iz kotla mržnje, osvete, nesnošljivosti, laži i
obmana u koji su bačeni, Verdi izdvaja dvoje ljudi koji
pokušavaju živjeti ljubav, Leonoru i Alvara. Bit će,
naravno, osuđeni, izopćeni, prognani, prokleti i na kraju
žrtvovani! Uvijek kad osjetimo da ne možemo promijeniti svijet u
kojemu jesmo, počinjemo vjerovati u neki drugi, drukčiji, bolji.
I u ovoj operi, Božji sluga Gvardijan, ne može promijeniti svijet
koji dijeli sa silnicima i njihovim žrtvama. Pravednike može samo
skloniti, zaštititi, osnažiti i spasiti vjerom. Hoće li Gvardijan
u tome uspjeti, jer i ispred njegova Božjega hrama slavit će
bijes i poteći krv. Posljednje riječi opere sažimaju sve.
“Mrtva je, uzašla je Bogu.” Jasno je da smo na ovome svijetu
osuđeni na stalne bitke koje uvijek završavaju smrću. Živjeti
doista, možemo samo na nekome drugome svijetu. Takav nam je udes.
Sudbina je tako odlučila za nas. Do kada ćemo joj se poslušno
pokoravati?”
Autorski tim osim dirigenta Lipanovića i redatelja Siriščevića
čine i scenograf Slaven Raos, kostimografkinja Sonja
Obradović, koreograf Igor Kirov, zborovođa je Ana
Šabašov, a oblikovatelj svjetla Srđan Barbarić.
