Praizvedbom komada 'Tko pjeva zlo ne misli' u režiji Renea Medvešeka, nastalog prema slavnom filmskom predlošku Kreše Golika, zagrebački HNK je već na početku sezone dobio zabavnu i duhovitu hit predstavu, koja je svojom pozitivnom energijom, odličnom atmosferom i sjajnom glumačkom postavom na čelu sa Zrinkom Cvitešić, Ivanom Boban, Krešimirom Mikićem i Dušanom Bućanom oduševila publiku na premijeri održanoj u četvrtak
Već se dugo nije dogodilo da je za neku predstavu vladalo tako
veliko zanimanje kao što se dogodilo u slučaju kazališne
interpretacije Golikovog filma ‘Tko pjeva zlo ne misli’, jednog
od ‘najzagrebačkijih’ filmova, uz kojeg su odrastale brojne
generacije Zagrepčana. To zanimanje nije bilo izazvano samo
željom da se na kazališnim daskama vide omiljeni junaci poput Ane
i Franje Šafranek te ‘gospona’ Fulira i Tete Mine nego i zdravom
skepsom te pitanjem hoće li redatelj Rene Medvešek, poznat po
svojoj suptilnoj poetici i promoviranju zajedništva u kazališnim
predstavama, uspjeti prenijeti atmosferu i značaj te kultne
filmske priču u HNK.
Pomak od originala
Ta je dilema bila riješena već nakon desetak minuta. Odmah se
vidjelo da Medvešek ne pokušava reproducirati film na kazališnoj
sceni nego da gradi zanimljiv, uzbudljiv, topao i nadasve
autentičan glazbeno-scenski kolaž, svojevrsni potpourri teksta,
pjesme, pokreta, zvukova, stupanja, pucketanja prstiju, žive
glazbe (orkestar na sceni) i radijskih prijenosa, koji je sačuvao
originalni duh priče o životu obitelji Šafranek u međuratnom
razdoblju, ali ga je obogatio dokumentarističkim elementima i
važnom ulogom radija kao najvažnijeg čuda tehnike tog vremena.
Dakle, kazališna adaptacija filma vrlo je uspješno oživjela
gotovo izumrli romantičarski duh starog Zagreba, život u
dvorištima Gornjeg grada i slavne likove poput Fulira, Ane i
Franje Šafraneka te Tete Mine, koje su u filmskoj verziji
nezaboravno interpretirali Relja Bašić, Mirjana Bohanec, Franjo
Majetić i Mia Oremović, ali je istodobno donijela svojevrsni
pomak i otklon od originala, puno humora, profinjenu ironiju i
elemente karikature te snažan društveni pa i politički kontekst
koji je zapravo nedostajao filmu.
Zaplet priče pritom je ostao isti, a zadržane su i nezaboravne
filmske replike koje izgovara Franjo, poput ‘Ja svoju ženu ne dam
vređati. Puno nije vredna, ali vređati je ne dam!’, ili
‘Mislim da je ona dobra prilika za tebe. Mislim, ženska nije
najmlađa, al je još uščuvana’ ili ‘Kaj se toga tiče, bogme ne bi
ni tebi škodilo da te koji povali malo negde u grmlju!’. Ostale
su i temeljne karakterne crte junaka, ali su ih glumci HNK-a
interpretirali na svoj način, u ironijskom ključu, obogaćujući
original vlastitim šarmom, talentom i nekim toplim emocionalnim
odnosom spram tih likova.
Fulir kojeg možemo samo obožavati
Bilo je teško pretpostaviti da se lik Franje Šafraneka može
interpretirati na jednako snažan i uvjerljiv način kao što je to
učinio Franjo Majetić u filmu, no upravo je to uspjelo Dušanu
Bućanu. On je maestralno utjelovio lik kukavnog činovnika,
sklonog alkoholu, dajući mu potrebnu energičnost, brbljavost i
duhovitost. Još je teže bilo zamisliti da Zagreb može dobiti ne
samo dostojnu ‘zamjenu’ za Relju Bašića nego posve novog, a opet
vrlo sličnog, kazališnog Fulira – odličnog, beskrajno zabavnog,
dirljivo smiješnog i šarmantnog Krešimira Mikića. Njegov mršavi,
visoki Fulir, odjeven u bijelo prugasto odijelo i s kratkim crnim
brčićima, utjelovio je s puno humora, ironije, ponegdje na
granici karikaturalnosti, duh građanstva i zavodništva iz
međuratnog Zagreba. Mikić ga nije igrao samo riječima, nego
cijelim tijelom, držanjem, nagibom glave, mišićima, rukama, očima
i pogledom, stvarajući na sceni Fulira kojeg možemo, usprkos svim
njegovim manama, samo obožavati.
Zrinka Cvitešić vjerno je interpretirala lik Ane Šafranek,
kućanice i majke koju najviše zanimaju moda i lijepe haljine i
koja vene u lošem i nepoticajnom braku. Ona je donijela onu
prepoznatljivu filmsku Anu, ali opet sasvim drukčiju, nekako
samosvjesniju i emancipiraniju, koja se ne libi kritizirati
supruga i izreći svoje mišljenje. Također, pokazala je
respektabilne glasovne mogućnosti i pjevački dar kojim je
oduševila publiku. Ivana Boban bila je odlična kao iritantna i
naporna Teta Mina, Anina sestra, također posve drukčija od Mije
Oremović, čak i pojavom, ali u isto vrijeme ista, autentična i
zabavna.
Treba zapravo pohvaliti cijeli glumački ansambl, od Ivana
Colarića, Ivana Glowatzkog i Dušana Gojića preko Nikše Kušelja,
Dore Lipovčan i Vanje Matujec do Ive Mihalić, Vlaste Ramljak,
Barbare Vicković, Silvija Vovka i Mirte Zečević, koji se u svojim
interpretcijama likova susjeda nisu obazirali na opseg, značaj i
rang uloga nego su se davali 300 posto, trudeći se da svojim
rolama pridonesu uvjerljivosti i kvaliteti predstave. Užitak igre
i želja da se vlastitim likom utječe na promociju zajedništva i
kazališne ideje bila je veličanstvena i vidljiva kod svih
glumaca, a to je pak cijeloj predstavi dalo izuzetnu energiju i
snagu.
Ratovi koje Zagrepčani i danas vode
Najveća novost predstave, a može se reći i jedna od njenih
najvećih vrijednosti, svakako su njene društvena i politička
dimenzija. Naime, Medvešek je u tkivo prepoznatljive i pomalo
banalne, slatkaste priče o ustajalom braku Ane i Franje Šafranek
utkao neke od najbitnijih društvenih, političkih i kulturnih
događaja iz međuratnog razdoblja oslikavajući tako kontekst
života u Zagrebu, Hrvatskoj, odnosno bivšoj Jugoslavenskoj i
Europi. Tako u pozadini (malo)građanskog purgerskog života u
zagrebačkom gornjogradskom dvorištu, u Samoboru i u Maksimiru
pratimo putem radijskih emisija aktualnu svakodnevnicu Zagreba,
ali i one prilično zabrinjavajuće, zloguke događaje, koji su
odredili život Zagreba, Europe i svijeta u međuratnom razdoblju.
Tako između ostaloga saznajemo da je Ženski list savjetovao
kućanice kako se mogu boriti s parazitima, da su Zagrepčani i
tada ratovali s golemim problemom otpada (kao i danas), da je za
brak po novoj zakonskoj definiciji bila nužna zdravstvena dozvola
i da je tamo neki Todorić kupio sve i svašta i postao jedan od
najbogatijih ljudi. Tu je i reklamiranje ‘slatke Kneipove kave’,
sportsko vježbanje u skladu s duhom 1930-ih, utakmica Concordie,
ženstvena moda tog razdoblja i spominjanje direktnog prijenosa iz
HNK s Trga kralja Aleksandra, ali i energično i strastveno
mahanje hrvatskom zastavom što se tada oštro kažnjavalo, refren
‘U boj, u boj!’, te motiv ‘tri brata – Srbina, Hrvata i
Slovenca’. Posebno snažno i dojmljivo, čak upozoravajuće, uz
glasno stupanje čizmama i visoko podignute ruke što asocira na
fašistički pozdrav, te radijski prijenos govora Hitlerovih
suradnika iz Berlina, prikazan je nastanak i razvoj fašizma i
nacizma u Italiji i Njemačkoj.
Naravno, usporedbe s današnjim vremenom apsolutne su moguće, no
prikazane su vrlo suptilno i nenametljivo, s mjerom, baš onoliko
koliko je potrebno da nas te slike iz 1930-ih prenesu u našu
svakodnevnicu i da se zatim zapitamo u kakvoj to nesigurnoj i
neizvjesnoj stvarnosti živimo te možemo li utjecati na našu
budućnost kako na kraju ne bi naš život bio prekinut, kao što je
bio prekinut onaj junaka u predstavi – mučnim i zloslutnim
zavijanjem ‘štuka’.
‘Tko pjeva zlo ne misli’ u konačnici je odlična dvosatna
predstava, zabavna, duhovita i napeta ljubavna komedija, u kojoj
su svi glumci, čak i epizodisti ostvarili sjajne role. Kvaliteti
komada uveliko su pridnijeli predivna, ženstvena kostimografja
Doris Kristić, kojom je vjerno oslikala duh 1930-ih i naglasila
karaktere likova, zatim zanimljiva i originalna scenografija
Tanje Lacko (drvena konstrukcija na nekoliko etaža, koje
predstavljaju stanove u susjedstvu) i Pravdan Devlahović kao
suradnik za pokret koji je svemu dao novu dimenziju, lepršavnost
i ležernost. Također, uspjeh su zaokružili glazbeni suradnici
Matija Antolić i Nenad Kovačić, koji su izredali, kao i u filmu,
niz popularnih ljubavnih šlagera poput ‘Kak taubeka dva’, ‘Za
jedan časak radosti’, ‘Kukavica’, ‘Marijane’, te ‘Fala’.
Zagreb je dobio svoju kazališnu predstavu, a Medvešek je uspio
učiniti ono što se činilo gotovo nemogućim, piše
Tportal.
