Slavna srpska suvremena umjetnica, u svijetu najpoznatija po performansu 'Artist is present' ('Umjetnica je prisutna'), u Budvi je prilikom predstavljanja memoara 'Walk through Walls', govorila o svojoj opsesiji smrću, željom da je sahrane u tri omiljena grada te o odnosu s roditeljima koji su je tjerali da bude ratnica.
Što je djetinjstvo gore, to si bolji umjetnik, izjavila je Marina
Abramović na predstavljanju svojih memoara ‘Walk through Walls’
ove nedjelje u Crnoj Gori. Njeno je, kako je dodala, bilo
izuzetno teško.
‘Roditelji su od mene pravili ratnika, ali da nije bilo te vojne
discipline u kojoj sam rasla, nikad ne bih uspjela’, rekla je
svjetski slavna srpska suvremena umjetnica koja je rodni Beograd
i bivšu Jugoslaviju napustila sredinom 1970-ih.
Ja sam doslovno nomad. Putujem s jednog kraja svijeta na drugi.
Prošle godine bila sam samo 17 dana kod kuće. Promijenila sam
toliko aviona da sam, kad sam prije nekog vremena otišla u kino,
sjela u stolicu i počela tražiti pojas za vezanje’, kaže
umjetnica koja se u svijetu proslavila osobito performansom
‘Artist is present’ iz 2010.
Memoare, koji će za nekoliko tjedana izaći i na srpskom (kao
‘Hod kroz zidove’), napisala je jer je napunila, kako je rekla,
‘određene godine’ i pa je htjela pogledati unatrag.
‘Knjigu sam posvetila prijateljima i neprijateljima, to mi je
jako važno. Toliki su prijatelji postali neprijatelji, a
neprijatelji prijatelji. Nikoga nisam izostavila. Ova knjiga
ima bezobraznih viceva, politički nekorektnih, ljubavi,
razočarenja, umjetnosti, sjećanja o vremenima koja sam provela
s Aboridžinima, šamanima’, istaknula je Abramović koja je
prošlog studenog proslavila sedamdeseti rođendan.
