Jedan od finalista tportalove književne nagrade za najbolji hrvatski roman, Kristian Novak, otkriva koliko se često gubio u tekstu za svoj hvaljeni roman 'Ciganin, ali najljepši', s kojim se sve strahovima susreo pišući ga i je li spreman stajati na vjetrometini svih njegovih mogućih i nemogućih interpretacija.
Evo priznanja: meni je pisati prokleto teško. Često mi se čini da
drugi to rade s lakoćom, dok se ja u svakom tekstu izgubim
nekoliko puta, taknem dno, naizmjence odustajem, pa se vraćam.
Kada bih morao usporediti to stanje s bilo kojim drugim, bila bi
to kombinacija krajnjeg straha i krajnjeg uzbuđenja. Događa mi se
pisanje i između tih dvaju ekstrema, ali nikada ono koje valja.
Jednako je bilo i pri pisanju ‘Ciganina, ali najljepšeg’.
Za razliku od ‘Črne mati zemle’, koja je u mnogočemu bila
intimistička priča, ‘Ciganin’ je od samoga početka bio pogled na
društvenu cjelinu. U toj se priči sijeku narativi četiriju
izopćenika iz isto toliko represivnih i autorepresivnih
zajednica.
Od samog početka tu je bio lik mladog Roma koji ne želi pripadati
svojima, a ne može tuđima, zatim sredovječne Hrvatice koja nakon
životnog bodoloma traži svoje mjesto pod Suncem, policajca koji
shvaća da nikome nije stalo do istine te Kurda koji bježi iz
Mosula pred dolaskom ISIL-a, pa zapne na sjeveru Hrvatske. Svatko
od njih sa sobom nosi teret svojih uvjerenja i čvrsto udaren
smjer, kao što to očajnici često imaju, pa sukob postaje
neizbježan.
Naslućivao sam da će to biti najveći zadatak kojeg sam se ikada
prihvatio, da ću se probijati kroz njega u dosta lošim uvjetima
za stvaranje, pa ipak sam se lako predao priči. Kao dijete
gastarbajtera imam kakvu-takvu migracijsku pozadinu, u Međimurju
sam proveo većinu svog djetinjstva, u selu nekoliko kilometara
udaljenom od prvog romskog naselja. Osim toga sam i sam, u mnogo
manje ekstremnim uvjetima od onih koji su opisani u romanu,
doživio položaj izopćenika.
Pomisao je bila: evo mi prilike da još jednom dubinski istražim
svoje emocije otpora, inata, želje za preživljavanjem, za
emancipacijom, za pripadanjem i zaustavljanjem. Osim toga, u
glavi mi je od samog početka, sasvim organski, bila ljubavna
priča s etiketom ‘Ne mi. Ne ovdje.’, a takve me pogađaju
najdublje. Preduvjet krajnjeg uzbuđenje je, dakle, bio više nego
ispunjen.
Sve ostalo kod mog pisanja je strah, pa nije slučajno da su i
poglavlja romana naslovljena po strahovima. Oni, kao simbolična
kralježnica, objedinjuju priče četiriju likova, pa, eto, i mene,
autora.
Hvatala me jeza kako od nepoznatog, tako i od poznatog u tekstu,
od rupa, od previđene greške, od zablude, od vlastita odraza u
priči, od simetrije i od asimetrije, od artificijelnosti i od
trivijalnosti, od entropije i od reda. Od mogućnosti da sam uzeo
zalogaj koji ne mogu prožvakati, da se neću moći nositi s
posljedicama teksta, da ću jako povrijediti ljude kojih se tekst
tiče.
Sve četiri godine rada na romanu nada mnom su visjele dvojbe.
Jesam li spreman nositi se s odgovornošću pisanja o takvim
temama? Možda ispada da pretenciozno vjerujem u izravan utjecaj
književnosti na društvenu klimu u nas, ali to je ovdje
irelevantno. Bitno je – kad je tekst jednom vani, ti zauvijek
stojiš iza njega i na vjetrometini si svih mogućih i nemogućih
interpretacija. To sam jako dobro naučio.
Imam li, dakle, pravo dirati u vrlo krhke ravnoteže koje se teško
uspostavljaju, a lako ruše? Izložiti ljude od kojih sam skupio
važne informacije, one bez kojih ne bi bilo priče? Odakle mi
pravo pisati o nasilju koje se doduše može dogoditi svakoga časa,
ali se još nije dogodilo? Ne otvaram li tako u nečijoj glavi
mogućnost da pođe tim putem, iako prije nije postojala? I odakle
mi, kvragu, pravo pisati o sva četiri lika iz prvog lica?
Sve te dvojbe silno su otežavale proces, tjerale me na suočavanje
s vlastitim ograničenjima i na izlazak iz zone sigurnosti toliko
daleko da mi se većinu vremena činilo da sam na kocku stavio sve
što trenutno kao autor imam. Priča mi se povremeno doimala toliko
skliskom i kontroverznom, da sam se pitao ne sabotiram li
podsvjesno sama sebe. Ali u tome je bila i njezina moćna
privlačnost.
Svako je isticanje suočavanja sa strahovima svojevrsno
prikrivanje kukavičluka, sebe ne isključujem iz toga. Ali ova
mala demistifikacija nije priča o meni, nego o važnosti straha u
stvaralačkom procesu.
Moja fascinacija strahom proizlazi iz spoznaje da taj osjećaj,
kada se pojavi, dubinski mijenja situaciju. Ni jedna druga
okolnost nije toliko invazivna. Ne može ga se zaobići ili
ignorirati. On je moment koji svede broj mogućnosti na samo
dvije. Pobjeći ili se suočiti. Pobjeći znači podržati status quo,
i tu se priča u pravilu mijenja samo za protagonista.
Suočavanje, za razliku od bijega, može završiti i dobro i loše,
ali postoji jedna značajna prednost. Priča više ne mijenja samo
protagonista, nego i svijet u kojem djeluje.
Do te spoznaje dolaze likovi u ‘Ciganinu’, a uz njih sam učio i
sam.
Takvo si pisanje želim. A to znači da su mi oba ekstrema bitna.
Pisati bez uzbuđenja je nemoguće, ne može ni započeti.
Pisati bez straha je moguće, ali za mene besmisleno.
Loša je vijest da će mi pisanje zauvijek biti teško. Dobra je
vijest što sam nakon ‘Ciganina’ konačno načistu s tim.
