Žena se okrenula i napipala prazan ležaj. Nije ga bilo i prenula se, ustala i vidjela kako provjerava pada li kiša. Zazvala ga je a on ju, u noći u kojoj je ćutjela samo tišinu koja je prekrivala njihovu nastambu, nije čuo, zamišljeno gledajući svoje podignute dlanove.
Svjetlost u vodi
Zahtijevao je neka sagradi neobično ogroman
kovčeg
Voda
Za Nou su problemi počeli kada je Onaj što ga je naučio praviti
vino zahtijevao neka sagradi neobično ogroman kovčeg,
škrinju, neku vrstu broda bez jedara, jer će uz pomoć te
školjke, kada vode smrti nadođu, uspjeti preživjeti.
– Kada brod bude pun, moraš ući i zatvoriti sva vrata za sobom
jer će biti što nikada nije bilo, niti će ikad više biti. Svi će
izvori bezdana navaliti i razorne nebeske ustave će se
rastvoriti. – A životinje? – pitao je ustravljeni Noa. – Doći će
i ući u korablju prije nego ti uđeš. – Što će biti s divljima? –
nastavljao je dalje Noa. – Divlje će biti pitome. A ti gledaj da
arka bude napravljena točno onako kako sam ti rekao. Slušaj kao
što si slušao kada sam te učio praviti vino.
Ponavljam Ti: Napravi kovčeg od smolastoga drveta, s komorama,
obloži ga iznutra i izvana paklinom. Ako ne budeš dobro premazao,
puštat će kao rešeto i potopit ćete se. Neka arka bude na tri
razine, tristo lakata duga, pedeset široka, trideset visoka i na
lakat od vrha napravi otvor za svjetlo. Vrata neka budu sa strane
te sa sobom uzmi svega za jelo pa čuvaj da hrane bude. Za tobom
ću vrata zatvoriti Ja.
Vino
S Bogom je Noa hodio i prije i poslije nego je naučio
praviti vino, pravedan i neporočan, misleći često o
tekućini koja nije tekla samo u želudac već se i penjala u glavu,
zbog koje je izgledalo kako mu je otac Lamek dobro dao ime:
onoga koji će u trudu i naporu svojih ruku pribavljati utjehu
iz zemlje koju je Bog prokleo. Kad mu se koza vratila s brda
ponašajući se vrlo veselo, pratio ju je jer joj je hod bio veoma
čudan. Dovela ga je do brda gdje je našao ispod jedne
povijuše u udubljenju kamena otpale zrele plodove.
Pomirisao ih je i okusio, osjetivši odmah nesvakodnevnu opojnost.
Bio je poučen kako će postupati s lozom i rečeno mu je da će samo
ono što je orezano dati dobar rod i da će imati jako, jako puno
posla. Kazivali su da je povijušu posađenu u svoj vrt zalio
janjećom krvlju kako bi ljudi kada malo popiju postali umiljati i
veseli kao jaganjci. No došao je i zauzeti Vrag te ju je
zalio krvlju lava, majmuna i svinje da bi, kada popiju
više, bili hrabri i lažno jaki kao kralj životinja. A kada
prijeđu i tu granicu da budu kao majmuni te se na koncu pretvore
u svinje.
No on je bio umjeren i pod blagotvornim utjecajem toga božanskog
nektara izgledalo mu je sve nekako ljepšim. Kao da je sveta iskra
koja vodi do ushita izvirala iz tih kapi i vino mu se znalo
činiti jačim od Sunca, zanosnijim od beskraja pjesme, snažnijim
od svega. Lozu je sve više zalijevao znojem a ona je uzvraćala
veseljem i vidio je jasno da taj eliksir, kao uostalom i sve,
najviše ovisi o Božjoj darežljivosti, spoznavši vino kao sunčevu
svjetlost zatvorenu u vodi i da nas tom božanskom kapljom života
On silno ljubi, želeći nam sreću.
Znao je spočetka u vino doliti vodu ali je shvatio kako se,
premda su u snažno izravnoj vezi, baš i ne ljube te mu je pijenje
znalo biti poput zanosno strasnog poljupca njegove žene –
savršeno bogato. Zadivljen je gledao kako se slasni mošt
pretvara u tekućinu koja je tmurnu šutljivost pretvarala u sočnu
rječitost i, vidjevši vino kao miris tla i zanos
svjetlosti, najslađu i najbolju hranu, znao je biti, činilo
mu se, sposoban razgovarati s oblacima, kao onaj kome cvijeće
povjerava svoju ljepotu, kadar opjevati sve što jest, ne
prestajući se čuditi napitku kojega se toliko moglo popiti, a
koji je i dalje, uz blistave oči, stvarao stalnu žeđ.
Brod
Vidio je i on kako je čovjekova pokvarenost na
zemlji velika. I tekućinu darovanu za radost počelo se
zlorabiti. Kod mnogih, kako je vino ulazilo, izvirale su suvišne
riječi. A kada su stvorili kult u čijemu je temelju bilo vino,
gdje su mnoge čedne žene bile javno bačene na leđa a da se tomu
nisu ni pomislile suprotstaviti, misleći kako time rade nešto
sveto, Noi se zgadio život. Kao da je u neumjerenosti vino od
ljudi moglo napraviti đavle.
U tim nebeskim kućama, tako su ih zvali, težeći
okusiti besmrtnost i božansku bit, obredi plodnosti zalijevani su
obilnim vinom a vjerski zanos i divlje ekstaze,
završavajući u orgijama, pokazivali su strašnu bahatost. Bilo mu
je jasno kako raspojasanom glazbom i plesom možda i traže
božansko, ali da se zarobljeni i potpuno omamljeni sigurno
klanjaju zlu. I nalaze Zloga.
Želja da se bude kao Bog bila je van pameti te su se na tren
možda i uspijevali osloboditi svih veza i preobraziti, ali, bio
je Noa uvjeren, ta ekstatična vračanja sve će ih koštati i
sigurno strovaliti u bunar zla. U kruhu i vinu bio je Život, a na
kraju tih bestidnih slavlja polijevali su se vinom i
kruh se bacao.
Zanio se kad mu je rečeno neka napravi arku, i zapustio kuću. I
vinograd je propadao te su ga brzo cijenili kao ludog i, govoreći
kako je agresivan, pred njim se sklanjali. Na tom ogromnom poslu
radili su svi njegovi sinovi te je kovčeg postajao sve većim. I
kada su, premda znatno mlađi, ostajali bez snage i zasićeni
neprestanim teškim monotonim radom, u kojega nisu mogli do kraja
vjerovati, žudjeli za predahom, pokoravali su se prijekornim
riječima i očevu pogledu koji nije dopuštao nikakvo posustajanje.
A bilo je čudo koliko je mogao raditi. Noi su neprestano dolazeća
debla, predivna u svome miru i mudra u svojoj tišini,
sve više mirisala pa mu je i paklina, koju su spravljali od
katrana, smole i loja, što je zbog količine koja je trebala biti
nanesena na arku snažno davala, da je uza svu
naviknutost to već bilo teško podnošljivo, nozdrvama bila skoro
kao miris vina nekad. I dok su zapušteni vinogradi propadali a
obitelj sadila samo ono što nije tražilo puno truda te je davalo
dobar urod, u mislima su mu ostali bogati vinski mirisi, boje i
okusi koji su se teško zaboravljali i koji se, bio je potpuno
siguran, nisu mogli nikako opisati, ni sa čim usporediti.
Tek ponekad bi krajnje usredotočeni Noa svrnuo pogled s posla,
primjećujući unuke što rastu, kako su snažni, kako su žene
uzorne, kako ga svi slušaju i kako uza svu težinu nametnute im
zadaće sav taj nepregledni posao dobro napreduje. Još je trebalo
nekoliko dana do završetka kovčega jer će u šumi biti upravo
toliko stabala da bi se sav posao uspio završiti pa će, pun
spokoja, zadovoljan što je učinio ono što je trebao, moći sjesti.
Na dan kada je zgotovljena arka zablistala u svoj ljepoti
opstanka, počela je sipiti kiša i počele su dolaziti životinje.
Noa je pogledao u Nebo: “Sve je kako si rekao. Odmarat ću u
Kovčegu.” I otišao pripraviti lozu.
