Senzacionalnom praizvedbom neoklasičnog baleta 'Gospoda Glembajevi' u koreografiji Lea Mujića, plesači Baleta zagrebačkog HNK dokazali su da se mogu, uz dobro vodstvo, upustiti u složenu i zahtjevnu plesnu avanturu te ostvariti vrlo ekspresivne i emocijama nabijene kreacije. Bio je to doživljaj koji će gledatelji još dugo pamtiti.
‘Gospoda Glembajevi’ u baletnim papučicama nesumnjivo će postati
hit. To je bilo jasno već u petak nakon praizvedbe, kad je
publika 10-minutnim ovacijama ispratila plesače i na kraju
ustajanjem sa stolica odala počast i izvanrednim plesačima, ali i
Mujićevoj inventivnosti i hrabrosti da se upusti u realizaciju
tog baleta. Naime niti jedna Krležina drama, a kamoli priča o
Glembajevima, do sada nije doživjela baletnu inačicu. Zato se
ovaj balet može smatrati pravim istraživačkim projektom koji je
na baletnu scenu Hrvatske donio već dugo neviđenu
kvalitetu.
Znajući prethodni rad Lea Mujića, autora sjajnih narativnih
baleta ‘Ana Karenjina’ i ‘Opasne veze’ te ‘Tišine mog šuma’,
gotovo nije bilo sumnje u ishod baletne verzije najpoznatije i
najizvođenije Krležine drame o raspadu patricijske agramerske
obitelji Glembay. Mujić je realizirao dinamičnu, snažnu, moćnu,
brzu, vrlo sceničnu i strastvenu baletnu priču, u kojoj plesači
tijelom, pokretom, mimikom, pa čak i glasom i dahtanjem,
dočaravaju vrlo sugestivno svu složenost i slojevitost Krležinih
likova te kompliciranih odnosa u obitelji Glembay.
Nema riječi, nema dijaloga i nema zahtjevne Krležine rečenice,
međutim sve je jasno, svi bitni prizori iz povijesti Glembajevih
dramaturški su jasno naznačeni i zadovoljit će stroge krležologe.
No zbog atmosferičnosti, dojmljivih prizora i eksplozivnih
izvedbi plesača predstava može impresionirati i one koji ne
poznaju Krležu i nisu zaljubljenici u balet. Na svoje će doći i
oni koji traže više od pukog prepričavanja sadržaja. Naime Mujić
baletu dodaje i vlastiti komentar (neka to ostane tajna), koji
iznenađuje i donosi dodanu vrijednost.
Mujićeva koreografija je zahtjevna i teška, svaki korak, skok i
pokret dorađeni su do savršenstva, a posebna pozornost posvećena
je dramskom naboju i ekspresivnoj izražajnosti. Istodobno, bogata
je vizualno atraktivnim i originalnim plesnim slikama, primjerice
odlično je rješenje sa živim portretima predaka na zidu salona,
dok će poetični i romantični prizori, kao što je ljubavna scena
na klaviru, prvi susret Ignjata i barunice Castelli, igra s
kišobranima te turoban prikaz sprovoda zasigurno ostati uklesani
u pamćenje gledatelja.
Baletna verzija ‘Gospode Glembajevih’ oslanja se, osim na dramu,
na prozu o Glembajevima pa balet počinje puno prije osnovne
dramske priče. Na sceni vidimo obiteljske detalje iz daleke
prošlosti uspješne bankarske obitelji čiji raspad počinje na sam
tridesetogodišnji jubilej osnutka Banke Glembay. Vidimo šumu u
kojoj je prvi Glembay ubio i orobio i tako počeo stvarati
obiteljsko bogatstvo, ali i zlu kob, tu je i mlada djevojka,
buduća barunica Castelli, prvi susret Ignjata Glembaja i
Castellice u Parizu, mali Leone u igri na tepihu koji je barunica
kasnije dala premjestiti u svoju ‘ljubavničku’ vilu.
Posebno je zanimljivo to kako je zagrebački internacionalni
ansambl, dakle plesači koji nisu odrastali na Krleži, uspio
prenijeti senzibilitet tragičnog obiteljskog naslijeđa i raspada
obitelji Glembay. Oni su s iznimnom energijom, zavidnim tehničkim
umijećem i dramskom ekspresijom savladali složenu i zahtjevnu
Mujićevu koreografiju i dajući sebe u potpunosti predstavili sve
emocionalne nijanse Krležinih likova.
Tako Takuya Sumitomo s jakim emocionalnim intenzitetom i
plesačkom preciznošću interpretira zahtjevnu rolu Leona Glembaja.
Natalia Horsnell plesački i dramski je vrlo upečatljivo i točno
interpretirala barunicu Castelli, dok je Guilherme Gameiro Alves
u ulozi Ignjata bio, uostalom kao i plešući Karenjina, iznimno
ekspresivan i moćan. I ostali plesači, od Catarine Meneses kao
sestre Angelike Glembay, Andrea Schifanoa kao Pube Glembaja i
Dana Rusa kao Titusa Andronicusa Fabriczyja Glembaja, pa sve do
Reike Suzuki, Ive Vitić Gameiro, Ilira Kernija, Georgea Stancua i
Balinta Rauschera, bili su uvjerljivi i nadahnuto su
interpretirali dekadentne Krležine likove. Dojmu uvelike
pridonosi moćna glazbena podloga Sergeja Rahmanjinova i Ludwiga
van Beethovena u Mujićevu izboru te iznimno profinjeni povijesni
kostimi Manuele Paladin Šabanović, koja je obavila fantastičan
posao.
Može se zaključiti da je Mujić plesački, glumački i glazbeno
apsolutno impresivno osmislio svoj najnoviji balet dostojno
prenijevši Krležinu dramu u baletni medij. Važnost baletne
inačice Glembajevih je i u tome što je Mujić tih pothvatom
poradio na njegovanju hrvatske književne baštine, što je također
na neki način zadaća HNK. Zbog tog njegovanja baštine, ali i doze
potrebne spektakularnosti, baletna praizvedba Glembajevih
prvorazredni je kulturni događaj i zasigurno baletni događaj
sezone.
