U povodu 140. obljetnice rođenja hrvatskog književnika Milana Ogrizovića, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) organizirao je retrospektivnu izložbu Milan Ogrizović i kazalište koja se može razgledati do 31. svibnja u Narodnom domu HAZU u Opatičkoj ulici.
Autorica izložbe je mlada teatrologinja Anamarija Žugić s
Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta HAZU.
Izložba je osmišljena kao prikaz svestrane umjetničke, ali i
nastavničke djelatnosti književnika, kazališnoga čovjeka i
pedagoga Milana Ogrizovića (Senj, 1877. – Zagreb, 1923.) u povod
140. obljetnice njegova rođenja, no ne isključivo kao prigodna
izložba, nego i kao kritičko čitanje njegove uloge u hrvatskom
književnom i kazališnom kanonu te u povijesti i suvremenosti
zagrebačkog kazališnog života, pa i opširnije, rekla je
teatrologinja Žugić, priopćeno je u subotu iz HAZU.
Obljetnički duh izložbe poslužio je da se na svjetlo iznese dosad
neviđena ili vrlo rijetko viđena te neizmjerno velika građa o
kazališnom radu Milana Ogrizovića, kako bi se potkrijepila vrlo
često zanemarivana činjenica o modernosti Ogrizovićevih
umjetničkih nazora te o širini, važnosti i temeljitosti njegove
kazališne djelatnosti, koju su svojedobno prepoznala najveća
imena hrvatskoga kazališta od Branka Gavelle do Miroslava Krleže,
ističu iz HAZU.
“Milan Ogrizović kao književnik, dramatičar i kritičar, ali i
lektor, dramaturg, esejist, polemičar i satiričar, stvarajući
tijekom prvih dvadeset godina 20. stoljeća, svojim je žanrovski i
stilski raznolikim opusom obilježio povijest hrvatskog, pogotovo
zagrebačkog, kazališta i književnosti, a njegova djela obogaćuju
hrvatsko kazalište i u novom tisućljeću”, kaže Anamarija Žugić.
Milan Ogrizović – homo theatralis
Izložba je razdijeljena u sedam cjelina koje, objedinjene
prigodnim citatima iz pera samog autora, okupljaju različite
aspekte Ogrizovićeve kazališne djelatnosti.
Prva je cjelina posvećena svestranom radu Milana Ogrizovića kao
pravoga homo theatralisa, a temelji se na novinskim kritikama i
repertoarnim vijestima, teorijskim tekstovima i dokumentima koji
rasvjetljuju njegovu pedagošku, predavačku djelatnost u sklopu
Glumačke škole u Zagrebu te kroz javna predavanja s kazališnom
tematikom. Među izlošcima posebno se ističu njegova
tiskana izdanja o hrvatskom kazalištu, operi i Glumačkoj školi.
Preostalih šest cjelina skreće pozornost na Ogrizovićev rad kao
libretista, autora prigodnica, dramatizacija, artističkih
jednočinki, zatim dramskih tekstova s povijesnom tematikom ili
temeljenih na narodnoj pjesmi i, naposljetku, kao autora izvornih
dramskih tekstova poput antologijske Hasanaginice, Vučine i
Objavljenja.
Na izložbi su prikazani i autorovi rukopisni dramski tekstovi,
libreta i pripadne partiture, redateljske knjige, kazališne
cedulje, kazališni plakati, kazališna dokumentacija koja svjedoči
o Ogrizovićevoj širokoj kazališnoj djelatnosti, kazališne
fotografije, scenografske i kostimografske skice, umjetnički
portreti, snimke kazališnih predstava, pa i kostimi Ljubice
Wagner, istaknute kostimografkinje i Ogrizovićeve unuke.
Autorica likovnog postava izložbe je Ivana Bakal, a vizualni
identitet pratećih materijala izložbe potpisuje Mario Aničić.
Izložba je realizirana uz financijsku potporu Gradskog ureda za
kulturu, obrazovanje i sport Grada Zagreba.
Milan Ogrizović rodio se u Senju 12. veljače 1877., a umro je u
Zagrebu 25. kolovoza 1923. Studij matematike i klasične
filologije završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je
1904. i doktorirao temom iz filologije.
Radio je kao srednjoškolski profesor, lektor i dramaturg u
zagrebačkom HNK te kao nastavnik na Glumačkoj školi u Zagrebu.
Pisao je pjesme, novele, crtice, operna libreta, kazališne i
književne kritike, a najveći doprinos književnosti hrvatske
moderne dao je kao jedan od najizvođenijih hrvatskih dramatičara.
Prva mu je drama Dah, ibsenovskog nadahnuća, praizvedena u HNK
1901., a poslije se sve više nadahnjivao narodnim pjesništvom i
nacionalnom poviješću.
Najpopularnija Ogrizovićeva drama je Hasanaginica (1909.) koja se
na repertoaru zagrebačkog HNK zadržala desetljećima. Tetralogiju
Godina ljubavi (1907.) čine jednočinke Proljetno jutro (1903.),
Ljetno popodne (1904.), Jesenje veče (1903.) i Zimska noć
(1906.). Izvedene su mu i drame Banović Strahinja (1912.),
Objavljenje (1917.), Smrt Smail-age Čengića (1919.), Vučina
(1921.), U Bečkom Novom Mjestu (1921,) i druge. Više je djela
objavio u suradnji s drugim književnicima, a s Andrijom
Milčinovićem objavio je naturalistički pisanu povijesnu dramu
Prokletstvo (1907.), koju je cenzura zabranjivala pa je
praizvedena tek 1965. U knjizi Tajna vrata (1917.) tiskao je
sedam novela, objavljivanih u časopisima od 1905. do 1917.
Teatrološki su vrijedna i Ogrizovićeva djela Pedeset godina
hrvatskog kazališta: (1860–1910) (1910.) i Hrvatska opera:
(1870–1920) (1920). Baveći se i književnom kritikom, Ogrizović je
najavio dva najveća hrvatska pisca svoga doba, Antuna Gustava
Matoša i Miroslava Krležu.
Milan Ogrizović bio je aktivan i u političkom životu pa je od
1908. do 1911. bio zastupnik Hrvatske stranke prava (frankovci) u
Hrvatskom saboru. Bio je otac Bogdana Ogrizovića, profesora
matematike i antifašističkog pokreta koji je pogubljen 1943. kao
žrtva ustaškog režima.
