Redateljski debi Eimuntasa Nekrošiusa, jednog od najcjenjenijih i najzanimljivijih europskih redatelja u zagrebačkom HNK-u, gdje je postavio Čehovljeva 'Ivanova', po mnogima je trebao biti kazališni događaj sezone.
Međutim, premijerna izvedba ‘Ivanova’ u petak navečer izazvala je
nedoumicu i različite reakcije publike
Neki su bili oduševljeni, ali mnogi nisu razumjeli novi,
modernistički Nekrošiusov koncept, posebno drukčijeg Ivanova
u interpretaciji Bojana Navojeca, pa im je trosatna predstava
bila nejasna i zamorna.
Možda je upravo zbog toga izblijedjelo bitno pitanje: kako
živjeti u ovom vremenu beznađa gdje je bitan novac i gdje se malo
tko obazire na slomljenu dušu?
Čehovljev višeznačni i višeslojni tekst ‘Ivanov’ propituje
brojne teme i probleme, koji su itekako vidljivi i aktualni
i u današnjoj Hrvatskoj i koji zapravo pokazuju da se ljudi
u proteklih stotinu godina nisu puno promijenili.
To je u prvom redu problem nepoštenog i surovog lihvarenja, koji
danas prepoznajemo u kreditnom sustavu, zatim dužničko ropstvo i
traženje odgode plaćanja duga (krediti u švicarskim francima),
antisemitizam (odnos prema Židovima i drugim nacionalnostima te
manjinama), nemogućnost ostvarenje ljubavi, totalni manjak
empatije i suosjećanja, gubitak moralnih vrijednosti i beskrajna
dosada, problem ispraznosti, beznađa, besperspektivnosti i
melankolije, koji su, čini se, jednaki u Čehovljevu, kao i u
našem vremenu.
No u središtu je ipak pitanje duše i osjećaj beznađa koji
označava i naš duh vremena jednako kao što je bio aktualan u doba
Čehova. Odnosno, pitanja o smislu života, o tome tko smo, zašto i
kako živimo, koja danas, čini se, više nitko ne postavlja.
Ta pitanja reprezentira Nikolaj Aleksejevič Ivanov, vlasnik
imanja s nagomilanim dugovima i bolesnom suprugom, koju više ne
voli i kojoj ne može platiti skupo liječenje, te koji ne vidi
izlaz iz svoje zamršene situacije. Ivanov je inače idealist,
pošten i obrazovani čovjek, nekad marljiv i aktivan, a sada
očajan i umoran, osjeća krivnju i guši se pod teretom života,
međutim, on ne okrivljuje druge, čak ni lihvara koji mu radi
o glavi, ni sredinu u kojoj živit, a ni društvo koje ga
osuđuje. Ivanov okrivljuje sebe i zato se u jednom trenutku lomi
i diže na sebe ruku.
U tom kontekstu Ivanov se može gledati i kao junak našeg doba,
koji se ne snalazi u surovom kapitalizmu i zatim slama
pod teretom kredita, PTSP-a, nezaposlenosti ili jednostavno
nesnalaženju u novoj situaciji ‘marketizacije’ društva.
U Nekrošiusovom čitanju Čehovljevi junaci, pa tako i taj nesretni
Ivanov, zapravo su obični ljudi, koje susrećemo na ulicama
Zagreba, Moskve ili Beča, koji se lome pod teretom svakidašnjih
problema i padaju u očaj, ali nisu patetični, ne izgovaraju
rečenice na srcedrapateljan način i ne funkcioniraju kao
malodušni Čehovljevi likovi.
Njihov očaj je drukčiji, kao što je i naš današnji očaj drukčiji.
I upravo na tome, čini se, Nekrošius gradi svoju koncepciju:
poštujući originalnog ‘Ivanova’, on zapravo kida veze s
uobičajenom predodžbom o Čehovu i tipičnoj ‘čehovljanskoj’
atmosferi i nudi nam Čehova 21. stoljeća. Da bismo ga
razumjeli, trebali bismo zaboraviti klišeje o Čehovu i prepustiti
se dešifriranju novih značenja.
Je li taj prilično težak kazališni i glumački zadatak uspješno
riješen? I je li taj antijunak Ivanov, reprezentant slomljene
duše i osoba koja više nema snage da se nosi sa životnim
teškoćama, u takvom Nekrošiusovom čitanju dopro do
zagrebačke publike? I tko je taj redatelj drznik koji se usudio
oskrnaviti predodžbu o Čehovu?
Nekrošius je diplomirao na Institutu za kazališne umjetnosti
Lunačarski u Moskvi, a režira dramske i operne predstave, osim u
rodnoj Litvi, u mnogim zemljama Europe, od Italije do Rusije.
Njegove predstave uključuju i neka najprestižnija kazališta poput
milanske Scale i moskovskih Boljšoj teatra i Kazališta nacija.
Uz to je i umjetnički ravnatelj Kazališnog studija Meno Fortas u
Litvi, gdje je zadnjih godina postavio ‘Umjetnika u gladovanju’
Franza Kafke i Danteovu ‘Božanstvenu komediju’. Hrvatska publika
vidjela je njegovo uprizorenje Shakespeareova ‘Othella’ na
Dubrovačkim ljetnim igrama te gostovanje predstave ‘Godišnja
doba. Radosti proljeća’ prema litavskom klasiku Kristijonasu
Donelaitisu na Festivalu svjetskog kazališta u zagrebačkom HNK-u
2003. godine.
Bojan Navojec, inače odličan glumac, svog Ivanova igra poput
robota, koji jednoličnim i nezainteresiranim tonom, bez ikakvih
emocija, pokušava iskazati njegovo beznađe, očaj, frustracije i
totalnu izgubljenost. Čak i u jednom od ključnih trenutaka – u
monologu u trećem činu, kad Ivanov priznaje da prezire sebe i
mrzi svoj glas i svoje misli, jer je izgubio vjeru, prestao
voljeti i raspada mu se imanje, Navojec nas nekako ne
uspijeva uvjeriti da ‘sam sebe gura u ponor’, da su njegova
melankolija i depresivnost zapravo u sferi patologije i da se
osjeća kao razapet na križu, što i sugerira raširenim rukama.
Lana Barić utjelovljuje njegovu suprugu Anu Petrovnu, koja
je zbog ljubavi sa židovstva prešla na pravoslavlje i tako
izgubila miraz, kao neurotičnu, čak iritantnu ženu koja voli svog
muškarca, premda on više ne predstavlja ni sjenu onoga što je
zavoljela prije pet godina, čak i onda kad sazna za njegovu
nevjeru.
Mlada Luca Anić kao Saša, kći Lebedjevih, moderna je
20-godišnja djevojka koja prezentira novo doba. Njena Saša puna
je životne energije i vrlo zaigrana, jedina koja (još) nije
postala rob dekadencije, ali koja ljubav doživljava kao
medicinska sestra ili psihijatar koji treba izliječiti i spasiti
bolesnika. Premda je svjesna golemog ponora u koji svjesno skače
– u brak s Ivanovim – ona ne odustaje od svog uvjerenja i
tvrdokorno ide do kraja.
Prvaci Drame Dragan Despot kao grof Šabeljski
i Goran Grgić kao lihvar Lebedjev, bili su iznimno
uvjerljivi te su svojim likovima dali prijeko potrebnu
životnost i snagu. Nacionalna prvakinja HNK-a Alma
Prica u ulozi Lebedjeveve supruge Zinaide Savišne odlično je
utjelovila sve one proračunate lihvare i spletkare što vrijeme
provode u tračanju i besposličarenju.
Luka Dragić je svog doktora Jevgenija Konstatinovića Lvova,
poštenog moralizatora koji robuje konvencijama i sve prosuđuje
kroz prizmu etičnosti, odigrao prilično solidno.
Prikazu dekadentnog društva snažno su pridonijele Nina
Violić i Ksenija Marinković, koje su svojim manjim ulogama Marfe
Jagorovne Babakine i Avdotje Nazarovne naprosto briljirale,
potvrdivši svoj veliki talent i stvorivši od tih minijatura role
koje se pamte ne samo po karikaturalnosti, nego i po temeljnom
osjećanju, primjerice, replici ‘Kako je dosadno!’ koju predivno
izgovara Babakina.
Pamtljive su i Jadranka Đokić i Olga Pakalović kao
Gošće, zatim Slavko Juraga kao poreznik Dmitrij Nikitič Kosih te
Franjo Kuhar kao novi lik – Prolaznik.
Sve u svemu, Nekrošius ‘svojim’ likovima dopušta i grotesku, i
bezosjećajnost, i karikaturu, i histeriju, i emocionalnost, ali i
posvemašnje odsustvo emocija, kao u slučaju samog Ivanova,
omogućujući im da budu onakvi kakvi su ljudi u današnjem vremenu.
Rezultat? Preduga i glumački neujednačena predstava, u
kojoj se izmjenjuju klasični i suvremeni pristup, žestoke emocije
i distanciranost, dinamičnost i usporenost, karikaturalnost i
komika s ozbiljnošću te vizualno atraktivne slike s dijelovima
krajnje dosade, čemu pridonosi i mjestimična nerazumljivost
govora. Suvremenom dojmu pridonijela je lijepa kostimografija
Nadežde Gultiajeve (primjerice, široke, nabrane suknje od tila),
jednostavno riješena scena (niz stolica na kosom postolju)
Mariusa Nekrošisua i posebno glazba u izboru Taurasa Čižaša.
Može se zaključiti da se radi o predstavi koja zahtijeva
užasnu koncentraciju i usredotočenost na suptilne mijene
duše, kao i na dešifriranje tih drukčijih značenja.
Pitanje je: ima li danas itko razumijevanja i strpljenja za
to?
