Na sceni Teatra &td praizvest će se u utorak 'Bijeli bubrezi', novi dramski tekst Vedrane Klepice, dramatičarke i redateljice te autorice sedam drama, u kojem se bavi sudbinama žena u neodređenom distopijskom svijetu.
U razgovoru za tportal govori o predstavi, feminizmu i borbi za
ženska prava te nasilju u društvu. ‘U društvu u kojem se 2017.
svaka žena koja malo radikalnije istupa odmah karakterizirana kao
vještica i poludjela anarhofeministica ne znam kako ne krenuti s
pitanjem agresivnog feminizma, jer ne vidim previše feministica u
našim saborskim klupama’, kaže Klepica.
Kako nam otkriva redateljica, predstava po strukturi nije
klasično narativna, nego se sastoji od kolaža scena koje su
povezane onim totalitarnim u životima tih žena, a uloge tumači
četvero glumaca ZKM-a Hrvojka Begović, Milica Manojlović, Anđela
Ramljak i Dado Ćosić.
‘Sve moje dosadašnje drame bave se rodnom i klasnom tematikom, a
u ovoj je riječ o distopiji koja prati utjecaj onog totalitarnog
na nekoliko generacija žena, od agresivne prirode, preko
obiteljskog do političkog i društvenog sistema. Dugo sam htjela
napraviti predstavu koja bi se doticala moje bake, koju nisam
nikad upoznala jer je umrla na porođaju, u jednom malom selu u
prosincu, kad je bilo jako hladno. To mi je bio okidač da se
pozabavim sistemima opresije i ženama koje su u njima morale
živjeti’, kaže autorica teksta dodajući da predstava postavlja
pitanje u čemu se mi razlikujemo od naših majki, zatim baka, pa
onda i prabaka i gdje je onaj prvi korak kojim se dolazi do
emancipacije.
Koliko je na nastanak drame utjecao val konzervativizma koji je
zapljusnuo Hrvatsku? Vedrana Klepica kaže da ju je iznenadilo to
što se u svakodnevni diskurs ponovno vraćaju teme za koje je
mislila da su odavno zatvorene, primjerice, ponovno otvaranje
razgovora kojem je cilj ograničiti ili zabraniti pobačaj, pitanje
obiteljskog nasilja i zakona u kojima se ono sankcionira. Dakle,
riječ je o povratku konzervativizma koji se po njoj događa zbog
politikantstva i borbe za političku moć, koja se nažalost prelama
preko leđa žena. Premda je po njoj svakodnevni život u Hrvatskoj
postao toliko satiričan da je čak teško raditi satiru, smatra da
je to samo jedan ispolitizirani trenutak i da će trajati kratko.
‘Sramotno je i zabrinjavajuće da ljudi poput Željke Markić,
Ladislava Ilčića ili Vice Batarela uopće okupiraju toliko puno
medijskog prostora i da se čini da imaju neku relevantnost u
našem društvu te da su toliko ispolitizirali pitanja poput
pobačaja i obitelji koja je navodno ugrožena. Čija je to obitelj
točno ugrožena? Heteronormativna obitelj nikad neće biti
ugrožena. Barem ne na taj način o kojem oni pričaju. Ekonomski?
To je već druga priča… Ali ljudi poput njih zapravo ne pričaju o
ekonomiji i standardu života… Nego o ideologiji. A tko se
bavi zaštitom djece koja žive po domovima bez roditeljske skrbi,
koja prečesto nemaju mogućnost nastaviti obrazovanje zbog lošeg
materijalnog stanja? Zašto se ne bave samohranim majkama koje
rade i primaju najjadniji minimalac? Zašto se ne bave životnim
standardom ove zemlje? Zašto ne pričaju o tome u kakvom nam je
stanju zdravstvo? Po njima je izgleda najveći problema što nema
dovoljno svećenika po bolnicama, i molitelja ispred Vinogradske.
To je potpuni apsurd. U društvu u kojem se 2017. svaka žena koja
malo radikalnije istupa odmah karakterizirana kao vještica i
poludjela anarhofeministica ne znam kako ne krenuti s pitanjem
agresivnog feminizma, jer ne vidim previše feministica u našim
saborskim klupama. Ako se nešto ne poduzme, bit će još gore’,
naglašava autorica teksta ‘Bijeli bubrezi’ dodajući da kod nas
ima sasvim dovoljno pametnih i glasnih žena i da se nada da taj
trend neće proći.
Vedrana Klepica završila je dramaturgiju na zagrebačkoj Akademiji
dramskih umjetnosti, a debitirala je 2011. dramom ‘Radio Kundera’
u Teatru &td. Sveukupno joj je izvedeno sedam drama u
Hrvatskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Australiji, a među
hrvatskim izvedbama posebno se ističe tekst ‘Tragična smrt
ekonomskog analitičara’ koji joj je i prva režija. Premda ima tek
30 godina, već ima status hrabre dramatičarke koja u svojim
tekstovima progovara o mračnoj strani naše svakodnevice. Do sada
se već bavila ženskim i rodnim pitanjem, problemom nasilja nad
ženama, ali i nad manjinama, imigrantima, transformacijom ratnog
profitera te sličnim temama koje su najčešće obrađivane na
ubojito satiričan način. Odnedavno i režira, a uza sve je i
umjetnička voditeljica kazališne organizacije Kufer.
Na pitanje zašto je odabrala baš taj naslov ‘Bijeli bubrezi’ i
skriva li on neku posebnu simboliku, Vedrana Klepica odgovorila
je da ne voli doslovne naslove i uvijek se trudi da naslovi
njezinih drama ne budu previše deskriptivni i izazovu pitanja.
‘Dok sam istraživala za tu dramu, naišla sam na nekoliko
zanimljivih članaka u kojima se opisivao festival bijelih bubrega
koji se svake godine održava u nekom malom planinskom selu u
Srbiji. Na taj festival dolazi hrpa muškaraca koji se natječu u
kuhanju bijelih bubrega, a zatim se dodjeljuju nagradu za
najvećeg Mudonju godine. To mi je bilo jako smiješno. Predstava
je zapravo jako mesnata i krvava i u njoj ima puno prikrivenog
nasilja i oporosti pa sam htjela naslov koji bi korespondirao s
temom’, objašnjava autorica.
O kakvom se nasilju radi?
‘Nasilje nije samo fizičko. Živimo u društvu koje opravdava
nasilni sistem ponašanja i razmišljanja u odnosu prema ženama.
Pričanje o feminizmu u nekim krugovima danas čak ima negativan
predznak, a s druge strane u javnom i političkom prostoru ima
jako malo pravih feministkinja. Ali feminizam nije samo pitanje
žena. Feminizam je pitanje muškaraca i pod hitno se moramo pitati
koja je uloga muškaraca u tom pokretu’, naglašava.
Vedrana Klepica sudjelovala je na nekoliko značajnih festivala
dramskih pisaca u Njemačkoj, Švedskoj, Turskoj, Francuskoj,
Španjolskoj, Australiji i Južnoj Africi gdje je stjecala
zanimljiva i vrijedna iskustva. Dramski tekst ‘J.A.T.O’, koji se
bavi pokušajem revolucionarnog pohoda na konzervativizam,
praizveden joj je u MKA Theatreu u Melbourneu, u režiji Tanye
Dickson. Australcima se jako dopala tema premda je vezana za našu
regiju i predstava je nominirana za najbolji novi projekt godine.
Zatim joj je u Yard Theatreu u Londonu u koprodukciji s National
Theatre Studiom, koji razvija projekte mladih autora, izvedena
drama ‘The Conspirators Project’. A u rujnu prošle godine izveden
joj je ‘Moby play’ u Tinderbox Theatre Company u Belfastu, u
Sjevernoj Irskoj.
‘Sva ta inozemna iskustva bila su mi zanimljiva jer vas jako
promijeni pisanje za neku drugu publiku koja je navikla na druge
estetike i teme. Pogotovo kad pišete na drugom jeziku što potpuno
promijeni i stil pisanja i način razmišljanja’, ističe te
najavljuje da će u Lipnju imati čitanje teksta ‘Bijeli bubrezi’ u
Literaturhausu u Beču u sklopu austrijskog rezidencijalnog
programa KulturKontakta, a iduće godine radit će novi autorski
projekt u HNK Ivana pl. Zajca s redateljicom Renatom Carolom
Gatica.
S obzirom na njezino iskustvo na inozemnim kazališnim festivalima
i konferencijama, zapitali smo je pridonosi li ulazak Hrvatske u
Europsku uniju boljem položaju mladih hrvatskih dramskih pisaca
na europskoj karti, ili to ipak ovisi o njihovu individualnom
naporu i talentu? Vedrana Klepica odgovara da to ne pomaže
pretjerano, ponekad čak odmaže. Naime, neka europska kazališta,
objašnjava, odabiru svoje programe s obzirom na specifičnost
autora i zemlje iz koje dolaze, a pritom se rukovode nekom vrstom
politikantstva kao kriterijem.
‘Dok je na ovim područjima trajao rat, tražili su se balkanski
pisci koji pisali o ratu. Prije nekoliko godina London je bio
zainteresiran za pisce s Bliskog Istoka. A uvijek se nose autori
iz tzv. zemalja Trećeg svijeta, primjerice, trenutačno se u
Europi jako promovira afrička, pogotovo južnoafrička drama.
Međutim, problem je u tome što su to ipak samo trendovi. Ponekad
pitanje političke situacije u svijetu pregazi kvalitetu autora,
koji možda želi pisati o nekim drugim temama, a ne o onome što
svi od njega očekuju zato što dolazi iz određene zemlje. Ne
mislim nipošto da je loše pisati o političkoj situaciji, i sama
to radim, ali često pisci slučajno upadnu u mikrokozmos koji je u
određenom trenutku odgovarao politikama tih kazališta i nakon
toga se zaboravljaju’, kazala je Vedrana Klepica.
Kako ocjenjuje repertoare hrvatskih kazališta? Po njezinu
mišljenju, konzervativizam se uvukao i u kazalište, zapravo
svugdje, i toga se jako boji, a publika žudi za novim, ne samo u
estetskom nego i u tematskom smislu, dakle, za piscima koji pišu
o nama danas.
‘Volim Shakespearea, Ibsena i antičku tragediju, ali svi žudimo
za suvremenim pričama. Zato mislim da je nužno osigurati
situaciju u kojoj kazališni autori i dramski pisci stvaraju iz
ovog vremena. To se ne može događati u manjini, čak ne može biti
ni 50 posto, nego suvremeni, domaći dramski tekst ili autorski
projekti moraju biti osnova našeg kazališta’, smatra autorica
drame ‘Bijeli bubrezi’.
Govoreći o problemima suvremenog dramskog teksta, istaknula je i
da se ne prevodi dovoljno stranih suvremenih dramskih autora na
hrvatski jezik. Kad se pogledaju repertoari naših kazališta,
odmah se vidi da se uglavnom nude prijevodi suvremenih drama s
engleskog i njemačkog jezičnog područja, kaže, a tu i tamo se
provuče neki Šveđanin. Ističe da postoji mnogo kvalitetnih autora
koji se zanemaruju i ne prevode jer ne dolaze iz dominantnih
sredina. Nažalost, to će uvijek biti tako.
‘Problem je i u tome što mi nemamo mogućnost za razvoj drama, kao
što HAVC ima kategoriju za razvoj scenarija. HAVC je jako dobar
primjer uspješnog plasiranja hrvatske filmske umjetnosti na
svjetsko filmsko tržište. Takav sličan model, naravno ne isti,
trebalo bi uspostaviti i za kazalište. Također, kod nas u rijetko
kojem kazalištu postoji pozicija literary menadžera, dakle, osobe
koja redovito čita drame i razvija nove projekte, ili šalje na
veće festivale naše predstave. Takav sistem tek trebamo razviti’,
predlaže Vedrana Klepica.
Na pitanje kako vidi poziciju kulturnjaka u našem društvu
odgovorila je da se kod nas dogodilo nešto nevjerojatno.
‘Kulturnjaci i novinari prozivani su kao nekakvi paraziti na
društvenoj sisi što je u najmanju ruku degutantno. Za
civilizirani opstanak bilo kojeg društva nužno je kvalitetno
obrazovanje, novinarstvo i kultura, jer će bez toga društvo otići
k vragu. To se već i sada događa zato što je sve svedeno na
politikantstvo, a ne profesionalnost i izvrsnost u struci. Ja
radim u kulturnom sektoru i strah me je ovoga što se događa, a
najviše se bojim za mlade ljude i njihovu budućnost, jer ne znam
kada će ovakvom regresivnom trendu koji je prisutan u našem
obrazovanju doći kraj’, zaključila je Vedrana Klepica.
