Kad predstava počinje i završava istom skladbom, bilokoji autor i redatelj, ne samo da žele uokviriti priču, nego sigurno žele i poslati određenu poruku samoj publici.
Samozatajno i prigušeno, krajem i početkom predstave “Ubojstvo u
klubu Quasimodo” provlači se u pjesmi motiv plavog baršuna
istoimenog filma D. Lyncha koji stoji u poveznici s pjesmom Hey
Joe.
U predstavi ne samo da je riječ o skladbama koje su usmjerile
razvitak samoga pisanja teksta, nego su razvidne i mnoge
pojedinosti koje se kriju u naizgled banalnom postvečernjem
razotkrivanju izlaska tijekom kojeg se dogodilo nešto
misteriozno, bizarno i tragično. Upravo je u tekstu naglasak na
pojedinostima koje autor želi da naslutimo kroz kodove koji
otključavaju put u središte nas samih.
Zato i protagonisti dijele osobna imena, zato su dijalozi i
rekviziti slični; bio pištolj, bila kravata. Sve je naoko isto,
a sve je naoko različito.
Ja se zovem ili ne zovem isto kao i ti, ali dijelimo iste
strahove, muče nas ista pitanja, probadaju nas iste čežnje.
Velika težnja za kim ili čim ovdje se odigrava u nekom
međuprostoru koji se da naslutiti ako društvo u cjelini
prihvati činjenicu da se na svakodnevnoj bazi događa slom
ideala, ali istodobno i borba pojedinaca da prikažu ljubav kao
oružje i motiv te povratak samima sebi što je duže moguće kao
alternative od te neizbježne stanice svačije “božanstvene
komedije”.
Čudnovato stanje u kojem su se našli likovi povezivo je sa
svačijim unutarnjim stanjem koja glavna lica ne potiskuju, nego
upravo suprotno, unatoč mogućim rastaljenjima koja i simbolično
završavaju pucnjem iz nepoznatog smjera, izbacuju van i
pokazuju kako bi fizički moglo izgledati uobličavanje tjeskobe,
sjete i nemoći.
Tako glavna lica jedno drugome govore: Ako spavaš, onda
obojica spavamo ili Ne mogu stalno buljiti u nas
Joe.
Ako sam ja ubio plavušu tko je onda ubio mene? blizu
jesuvremenoj inačici baroknih saznanja
de la Barce da je “život san”, odnosno renesansnih “a mi ista
tvar od koje snovi sazdani su” W. Shakespearea.
Isto tako na kraju, kad plavuša, uvjetno rečeno, oživi i
postavlja si pitanja što se dogodilo, koliko je mamurna, mrtva
ili živa te naposljetku je li sve sanjala, skida svoju
periku istovremeno u ruci držeći svoju plavu baršunastu torbicu
i odlazi jer odgovori na pitanja više nisu važni kad se već
dogodilo. Gdje i tko je kriv – nije važno.
Ova predstava podrazumijeva pažljivog gledatelja, slušatelja i
opažatelja jer nije lak zadatak pogledati svoga Joea u oči,
obratiti pažnju na svakodnevne detalje i shvatiti da zbilja
svačija medalja pod različitim kutom svjetla drugačije svijetli
ili kako bi Ionesco rekao: Zaboravimo sve što se među nama nije
dogodilo.
