U utorak, 21. ožujka s početkom u 19 sati u Gradskoj loži Zadar održat će se otvorenje izložbe slika Blanke Katunarić Ivanine pod nazivom "Prizori s jabukom"
Blanka Katunarić Ivanina rođena je u Zadru a stalno je nastanjena
u Zagrebu, gdje je do umirovljenja obnašala dužnost
voditeljice Službe za protokol i odnose s javnošću Gradske
skupštine Grada Zagreba.
Paralelno je završila Slikarsku školu na Rokovom perivoju u
Zagrebu. Do sada je održala tri samostalne izložbe i izlagala je
na nekolicini skupnih.
Na zadarskoj izložbi će izložiti 18 radova, akrilika na platnu,
formata 80×100 i 100×50 cm.
Blanka Katunarić Ivanina, slikarica s osobnim stavom prema
svijetu i slikarstvu dočarava ih u zajedničkoj kompoziciji u
kojoj mašta i stvarnost surađuju u izgradnji ljepšeg i boljeg
svijeta.
Da se radi o zakrivenom svijetu, izvan našeg osjetilnog dohvata,
čiju moć odjednom uvećava i uvodi u poseban svijet slikaričina
animistička jabuka, prikazuje nam niz od osamnaest slika na
izložbi pod nazivom “Prizori s jabukom” u zadarskoj Gradskoj
loži.
Svijet je na svojoj boljoj strani bajkovit, uvijek mlad i sretan
i nema završetka. Slikaričin istodobni svijet, ovostrani i
onostrani, izrastao je u Zadru, u kojem je slikarica odrasla i
čuvala svoje najdraže uspomene u dvostrukom izdanju, realno
viđenom i izmaštanom. Vizije nikada ne stare, ali se njezini
izražajni oblici neprestano mijenjaju u toj mjeri da sada mašta
određuje dimenzije stvarnog u slici. Iz tog rakursa nastaju
prizori s jabukom. Umjesto realizma pamćenja, ovdje se nudi
optimizam pamćenja postmodernističkim prijelomom slike,
jukstapozicijama različitih stilova u prostoru slike. Uz pomoć
jabuke, koja zauzima mitsko mjesto muza, slikarica preobražava
upamćene prizore neprolazne prirode, dugovječnosti izgrađenog
prostora i prolaženja ljudskih likova.
Kao na svečanosti stvaranja svijeta, prisustvujemo Velikom prasku
boja. Blanka ih preslaguje tako da jedna prestiže i ukrašava
drugu da bi potom zamijenile mjesta i tako stvarale nove
kolorističke cjeline. Ta kozmički intonirana likovnost slavi
uzajamnost kao načelo izgradnje održivog svijeta, a imaginacija
slikarice dodaje snažnu notu radosti kao bilo punog života u
svakoj slici, kemiju ljubavi među slobodnim elementima i uvezanim
u cvjetne bukete koji se, opet uobičajenom slobodom i
slučajnošću, prebacuju s jedne na drugu stranu vjenčanja.
Zahvaljujući bdijenju jabuke nema prekida životvornoj uzajamnosti
ni kada su prizori prikazani tako diskontinuirano, od rojeva
sličnih zvjezdanoj prašini koja se mogla vidjeti golim okom u
ljetnoj noći nekadašnjeg Zadra, kada je i njegov svijet bio mlad,
pa do jesenjeg pljuska kiše u tmurno predvečerje.
U ovoj likovnoj priči jabuka ne pada sa stabla, nego stablo
(života) s jabuke, kao široka razgranatost stvaranja u diskretnom
savezu između ljubavi i ljepote, koji jest zavjet najveće moći.
Jabuka gradi novu stvarnost iz koje ishodi novi svijet
stvaralačke mašte. U mnogim kulturama, darivanje jabuke čin je
dobrodošlice i gostoprimstva, u osnovi čin ekonomije ljubavi u
kojoj bića nastaju i rastu zahvaljujući darežljivosti. Ta
tradicija nestaje pojavom robno-novčane ekonomije, a nastavlja se
svugdje gdje takva razmjena ne dopire: u očuvanoj prirodi,
zajednici i umjetničkoj imaginaciji boljeg svijeta.
Slikaričin likovni jezik, unatoč dobrom ugođaju na svim slikama,
nema jedinstveni ductus i, dapače, namjerno izbjegava i
druge konvencionalne dimenzije. Jedino simetrično uprizorenje je
alogično i ironično, diptih s Gracijama u Rubensovim i
manekenskim obličjima, kao posveta misteriju ženskog tijela i
ženskom načelu. U pozadini su piramidalne strukture brda koje
podsjećaju na arhitektonske strukture faraonske vlasti, izraziti
oblik drevnog patrijarhata, koje ženska budućnost, moć ljepote u
zagrljaju sa svijetom, ostavlja u sve daljoj prošlosti.
U slikaričinim uprizorenjima nema mjesta ni za jedan oblik
stroja, te matrice težnje vlasti k svemoći, čije je opsjenarstvo
razotkrio zaigrani pas iz Oza. Moć lijepog ovdje izlazi iz
mikroskopskih minijatura s nepravilnim i dražesnim likovima
u krošnjama vrta, obigravajući oko šetača sa psom, uranjajući u
kapi kiše, zatim u svjetleće krijesnice koje obasjavaju osobu u
meditaciji i u nizu drugih prizora koje nastaju kao tvorba
animističke jabuke.
Prvorazredno sredstvo dočaravanja slikaričinog dobrog
raspoloženja čine boje: rojevi zvijezda i leptira svijeta koji se
rađa (Uoči preobrazbe 1 i 2), kombinirane u kristalnoj jasnoći u
snopovima (Iz albuma), kišom okupane ulice (Pod kišobranom),
istkane u plavo-zelenim tonovima (U parku), ispletene u
proljetnim grmovima (Immanuel), žarkih odsjaja (plavog
žutog i crvenog u slici Škrpina), duhovnog spleena
ekstaze (Molitva), sublimne putenosti pod krošnjom stabla i
svodom neba (Meditacija), zagrljajâ ružičastih cvjetova i
tamnozelenih listova (Oleandar mlađi).
Boje su najupečatljivije iskorištene u uprizorenjima motiva
prirode koja se podjednako lako i razigrano preobražava u
vlastitim i fantastičnim krajolicima. Kolorature okružuju
blijede ljudske sjene vjerojatno u funkciji narativa o
prolaznosti trenutka okruženog nepokretnom ili sporokretajućom
materijom kao dokazom neprolaznosti koja se uspostavlja uvijek
novim kombiniranjem ploha i boja. Iza prividnog i prolaznog
svijeta nalaze se tako dublji slojevi slobodne i neobuzdane igre.
Poziv na igru i radosno iskustvo umjetničke poruke pretvara
agoniju u agonalnost koja označava zaigranost i radovanje životu
nasuprot figurama smrti kojoj, jureći svijetom, hrle sve
besmislenosti, sva ona strahovita ubrzanja vremena koja ne
dopuštaju slobodu i zbog kojih se više ne prepoznaje prostor u
kojem živimo. Dapače, kao da nestaje pred našim očima. Ova je
izložba podsjetnik na umjetnost kao izraz radosti življenja, onog
viška htijenja koji nas potiče da koračamo uspravno i ponosito.
Prve obrise takvog životnog prostora i njegova razumijevanja
slikarica je ponijela iz Zadra i sada ih dovršene kao dar vraća
svom Zadru.
