Riječ je o kazališnoj inačici istoimenog popularnog Grlićevog filma, koja se u dramaturškoj adaptaciji Željke Udovičić Pleština tek u detaljima razlikuje od izvornika
Predstava po tekstu Ante Tomića i Rajka Grlića “Ustav Republike
Hrvatske”, praizvedena u subotu u zagrebačkom Satiričkom
kazalištu Kerempuh u režiji Vinka Brešana, neuralgičnim točkama
suvremenog hrvatskog društva pristupa na komičan način u odličnoj
inscenaciji ljubavne i ljudske drame tog u osnovi političkog
komada o mržnji i netoleranciji.
Riječ je o kazališnoj inačici istoimenog vrlo popularnog
Grlićevog filma, koja se u dramaturškoj adaptaciji Željke
Udovičić Pleština tek u detaljima razlikuje od izvornika.
Osnovne teme izrazito angažiranog teksta Tomića i Grlića su
netolerancija, ideološka zaslijepljenost i fanatizam “na hrvatski
način” – netrpeljivost prema pripadnicima druge nacije,
konkretizirana u problemu nacionalnih odnosa između Hrvata i
Srba, te homofobija.
Iz te se kombinacije širi čitava lepeza netrpeljivosti, prikazana
kroz odnose dvaju susjednih domaćinstava u istoj stambenoj zgradi
u središtu Zagreba.
Dvije su linije priče – u prvoj je središnji protagonist
Vjekoslav Kralj (Borko Perić), srednjoškolski profesor povijesti
rastrgan između svojeg ekstremno nacionalističkog odgoja – otac
mu je bio ustaški časnik – i svoje seksualne orijentacije. Vjeko
je, naime, homoseksualac, i uz to još i transvestit.
Čovjek koji se noću iskrada iz kuće i luta ulicama Zagreba
odjeven u haljine svoje pokojne majke, emocionalno slomljen nakon
smrti voljenog partnera, Vjeko danju svoje učenike maltretira
prohrvatskim pristupom povijesti, a svoju okolinu izrazito
prohrvatskim stavovima.
Tu je i otac, prikovan za krevet – Hrvoje Kralj (Damir Poljičak)
ni na samrti nema ništa bolje za reći svojem sinu jedincu osim
pljunuti na njega.
Druga se priča iz građanskog stana od 100 kvadrata seli u suteren
iste zgrade, gdje u malom stanu žive medicinska sestra Maja (Ana
Maras Harmander) i njezin muž policajac Ante Samardžić
(Nikša Butijer), “Srbin u redovima Hrvata” koji zbog novih
propisa mora u roku od dva tjedna naučiti i položiti Ustav RH,
što mu je uvjet da zadrži posao.
Maja dobrosusjedski pomaže Vjeki njegovati nepokretnog oca, da bi
se, nakon što Vjeku po noći napadne i pretuče skupina mladih
skinheadsa, taj odnos intenzivirao, pa Maja od profesora zauzvrat
zatraži pomoć za muža u učenju Ustava. Povremeno se pojavljuje i
Stazić (Matija Šakoronja), Vjekin učenik koji kasnije odigra
ključnu ulogu u razotkrivanju počinitelja napada.
Duboke drame njihovih života Brešan je odlučio prikazati komično,
preobražavajući tragediju – i osobne tragedije protagonista, ali
i potencijalnu tragediju čitavog naroda kojim još uvijek vladaju
demoni prošlosti – u duhovitu i toplu ljudsku priču kojoj je
naglasak na inherentnoj dobroti i ljudskosti koje, pravilno
usmjerene, vode u pomirenje i zajedništvo.
Dramatični verbalni okršaji Vjeke, koji unatoč vlastitoj
situaciji nije u stanju odmaknuti se od nacionalističkih
predrasuda prema kojima su Hrvati nekako “bolji” od Srba, a svi
Srbi “korov” kojega u modernoj Hrvatskoj naprosto ima previše, i
Ante, kojemu je dozlogrdilo svako svrstavanje u nacionalne,
vjerske i klasne “ladice”, dobivaju u Brešanovoj kazališnoj
adaptaciji ton na razmeđi komedije i satire, pa jedino što kao
publika možemo jest – smijati se, čak i kada to znači da se
zapravo smijemo vlastitim predrasudama, ili predrasudama koje
prepoznajemo kod svojih susjeda, prijatelja, znanaca, vladajućih
elita.
Ti susreti postaju dramski epicentri svih tragedija proizašlih iz
nacionalističkih i inih zaslijepljenosti i fanatizama suvremene
Hrvatske, a dijalozi Ante i Vjeke pravi su mali biseri
ideoloških, moralnih i vrijednosnih nadmetanja.
U Brešanovu redateljskom rješenju radnje se preklapaju i stapaju
– sva su mjesta radnje smještena na jednu scenu, a protagonisti,
osim što klize iz jednog prostora u drugi, klize i iz jednog
dijaloga u drugi, pa nema nikakvih nepotrebnih prekida, niti
viškova.
Scenograf Dragutin Broz vješto se poigrao s prostorom, pa je
krevet staroga Kralja postavio okomito na stražnji zid, u
tlocrtnom prikazu sobe. Poljičak tako čitavo vrijeme zapravo
stoji i iz pozadine, nemuštim jezikom oduzetog čovjeka, povremeno
dobacuje tek proste komentare i ustaške parole, a reagira jedino
na fašistički pozdrav i na svećenika (Vedran Mlikota),
metaforičko utjelovljenje nacionalizama i dalje prisutnih u
redovima hrvatske Katoličke crkve.
Gurnut u pozadinu, stari ustaški časnik istodobno je na neki
način i epicentar tektonskih poremećaja koji se zbivaju na
pozornici.
Borko Perić majstor je doziranja komike “u pravom trenutku i na
pravome mjestu”, pa je njegov Vjeko – koji kao transvestit
nacionalist predstavlja dvostruku provokaciju za publiku – drag i
dopadljiv lik kojega spremno razumijemo i volimo, a njegovo nas
na mahove surovo ophođenje s nepokretnim starcem iskreno
nasmijava.
Statičnosti Vjekine situacije – jer on je utjelovljenje dubokoga
gliba fanatizama iz kojega je jedini mogući izlaz potpuno
oslobađanje od isključivih svjetonazora – suprotstavljena je
dinamičnost odnosa Maje i Ante. Oni utjelovljuju “narod”, gurnut
negdje duboko u suterenske prostorije, udaran sa svih strana, ali
svejedno spreman ponovo dignuti glavu i ići dalje – kao pravi
pobjednik te igre koju zovemo život.
Maja i Ante stvarni su junaci te priče, a njihovi su životni,
topli i ljudski dijalozi, puni ljubavi i svakodnevnih
supružničkih koškanja i natezanja, u interpretaciji Ane Maras
Harmander i Nikše Butijera istodobno smiješni i dirljivi.
Tekst pun duhovitih jezičnih doskočica, suptilno ironičnih
situacija i dubokih emocija, koji ključnu sastavnicu hrvatskog
državnog identiteta – Ustav – uzima kao građu za stvaran život, u
Kerempuhovu je kazališnom uprizorenju odlična predstava koja
hrabro i otvoreno progovara o neuralgičnim točkama suvremene
Hrvatske, u predstavi koja će nas prvo nasmijati, a potom i
natjerati da se zapitamo.
